The WordPress.com stats helper monkeys prepared a 2011 annual report for this blog.
Here’s an excerpt:
A San Francisco cable car holds 60 people. This blog was viewed about 2,400 times in 2011. If it were a cable car, it would take about 40 trips to carry that many people.
“Dosta je bilo zadivljeno zaprepaštenog promatranja koliko primitivizam i divljaštvo umiju da budu glasni i tom svojom glasnoćom da prikrivaju pljačku i razaranje materijalnog i kulturnog dobra. Dosta je bilo kukanja i nostalgije. Vrijeme je da budemo glasniji. Najvažnija pitanja su kakvu Banjaluku, kakve gradove i zemlje ćemo si napraviti i kako.“
Ostatak intervjua sa mnom koji je banjalučki portal Buka objavio može se pročitati ovdje.
Ovo je međunarodna književna večer, samo nam nedostaju one male zastavice da ih stavimo pred sebe. I, iako tu sjede ljudi iz tri različite države, mi ćemo ovu večer provesti bez provoditelja. Tim riječima je Vlado Šagadin otvorio književnu večer „Na jugoistoku nešto novo“ u srijedu u 19 sati u zagrebačkoj Booksi. Trosjed je dijelio s mladom književnicom Lanom Bastašić, autoricom zbirke priče Vatrometi i Markom Dejanovićem, autorom zbirke priča Belzebubov notes, dok je na fotelji do njih sjedila Marija Krkač, urednica obiju zbirki i vlasnica Izdavačkog studia Čekić iz Beograda. Brzo je Vlado saznao da se Lana rodila u Zagrebu, odakle je 90-tih otišla u Banja Luku, gdje i danas živi, te da se Marko rodio u Banja Luci, odakle je 90-tih zaobilazno došao u Zagreb, gdje i danas živi. Lana se tetovira i svira klavir, Marko je novinar i trenira boks. A Marija? Ona je prije dvije godine, usred svjetske krize, pokrenula izdavačku kuću, odlučila objavljivati mlade nepoznate autore i dosljedno se držala tog plana svjesna da riskira samo časnu propast.
Nakon ovog kratkog upoznavanja autori su pročitali odlomke priča iz svojih zbirki pa se vratili razgovoru. Brzo se razvila rasprava o tome kako je internet omogućio stvaranje naznaka neke nove književne scene na prostoru jugoistočne Europe.
- Zamislite da nije bilo interneta. Pa mi bismo vjerovali da s druge strane granice žive čimpanze i gorile – slikovito je probao objasniti Marko.
- Ja sam sve svoje tipove upoznala na internetu – rekla je Lana i zaključila temu važnosti interneta. Ipak, prava rasprava se rasplamsala s uključivanjem publike. Prvo je krenulo s pitanjem o tome koliko su mladi autori politički angažirani i na koji način. Marko je ustvrdio kako se politički angažirana književnost kod nas vrti oko vremena apokalipse i žali za vremenom prije apokalipse.
- Jako je popularno pisati nostalgično jer se time pogađa ukus važnih ljudi koji se rado sjećaju vremena dok su bili seksualno aktivni. Ali ako ja pišem o tome, makar se i isplatilo, ja pišem kič. Isto tako, ako se uhvatim kukanja zbog apokalipse koju je prošla regija, opet vrlo lako završavam u kiču. Ali ako pišem o svojoj generaciji, o ovoj postapokaliptičnoj atmosferi, to je isto tako angažirano, samo je fokusirano na likove, ne na okolnosti – rekao je. Lana se nadovezala da je smislenije da ona piše o tome kako traži posao nego o tome da su nekad, u vremenu kojeg se ona ni ne sjeća, svi imali posao.
- Starije generacije su nastale u vremenu prije raspada i sjećaju se tog vremena pa mogu o njemu i pisati. Ali mi smo nastali za vrijeme raspada, mi se sjećamo samo raspada i vremena nakon njega – kazala je Lana.
Večer je završila raspravom o regionalnoj suradnji i tamnim oblakom koji se nadvio nad književnost cijele regije. Svi su se složili da treba raditi na gradnji zajedničke književne scene cijele regije i da države moraju početi poticati pisanje i čitanje književnosti. Nema veze što pisci pišu prvenstveno zbog sebe i jer tako oplemenjuju svoj život, ipak bi za društva jugoistočne Europe kojima ne treba prevoditelj bilo važno da im pisci ne gladuju, a da im građani čitaju književnost koja bi ih mogla oplemeniti.
Sljedeća književna večer „Na jugoistoku nešto novo“ je u petak u banjalučkoj narodnoj biblioteci u 19 sati. U Beogradu će biti 16. 12. U KC Grad, također u 19 sati.
Pod imenom Na jugoistoku nešto novo, u sljedeća dva tjedna ćemo u Zagrebu, Banja Luci i Beogradu prezentirati knjige “Belzebubov notes”, “Vatrometi”, a u Beogradu i knjigu “Opsenar”. Ideja je da ne radimo tek promocije i igramo se samohvale, nego da malo popričamo o regionalnoj suradnju. Pogotovo s obzirom na biografije seobe kojima autori knjiga raspolažu, a koje usput proizvode i zanimljive koincidencije.
Počinjemo u Zagrebu, u Booksi, u srijedu 7. 12. u 19h. Sljedeća postaja je Banja Luka 9. 12. u 19h u Narodnoj Biblioteci. Završavamo u Beogradu, u prostorima KC Grad, 16.12. također u 19 sati.
Nadam se da se vidimo…
Kad se sredinom osamdesetih na američkoj sceni ukazao Breat Easton Ellis sa svojom novelom “Less Than Zero”, ni sam autor, kasnije tvorac kultnog “Američkog psiha”, nije znao objasniti vlastiti uspjeh: “A valjda ta knjiga govori nešto o mladima iz cijelog svijeta, govori o tome da su izgubljeni, ne znaju kamo bi sa sobom”, govorio je neuvjerljivo. Slični su se svjetovi u međuvremenu proširili planetarnom literarnom scenom kao kakav misteriozni virus pušten iz tajnog laboratorija, danas ih nalazimo posvuda, čak i u Šangaju (Wei Hui, na primjer)… Nihilističke priče o generacijama iks, ipsilon ili tko zna kojoj, više, dakle nisu ni marketinški štos. Doista, već je mnogo i onih koji će vjerno, a zanatski čak i bolje, opisivati svjetove kakve je kasnije iscrtao i Houellebecq. Marko Dejanović je među autorima koji bi, sve gore pobrojeno, mogao lako pripisati uz svoje ime. On doista jest stvorio generacijsku prozu odjenutu u nihilističko ruho, vješto je, inovativno i sigurno pisao o svijetu koji se čini beznadnim, mučnim, sivim. No Dejanović piše i o svijetu u kojem ima zaista mnogo ljubavi. To su i priče o naklonosti prema ljudima, o svijetu u kojem su ljudi još povezani. Neki srcem, a neki i patnjom. Ili smrću…
Alen Galović
u tjedniku 24sataExpress 11.11.2011.
O lijepa, o draga, o slatka književna regionalna suradnjo! O tebi će se pričati, tebi će se rugati i tebe će se prizivati u društvu ugodnome.
A društvo ugodno čine: Lana Bastašić (Banja Luka, BiH), Marko Dejanović (Zagreb, Hrvatska) i Marija Krkač (Beograd, Srbija).
Maje su najavile da će svijet propasti 2012. Ekonomski analitičari zaprepašteno upiru prstima u Grčku i Italiju i skroz analitično nam govore da je Armagedon u tijeku. Izdavači i urednici hodaju sajmovima u potrazi za ramenom za plakanje i uhom na koje će priznati ‘Mi smo na izdisaju’. Neafirmirani pisci ih love pokušavajući ih natjerati da usprkos svemu čitaju rukopise i objavljuju ih, dok afirmirani brinu od čega će živjeti ako se uruše i hranitelji mediji.
Knjiga i književnost na BHSC jeziku/cima mogla bi pasti kao prva nevina žrtva propasti svijeta. No, ako smo išta mogli naučiti iz povijesti, onda znamo da iz ruševina svih tih krajeva svijeta bar redovito izniče dobra knjiga. Suradnja Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske u književnosti se zaziva već godinama. I veliki ju na neke sebi svojstvene načine već ostvaruju. No suradnja, na razini doslovnog ignoriranja postojanja granica, pokazala se dobrim rješenjem i za dvoje mladih neafirmiranih autora.
Marko Dejanović rođen je 1982. u Banja Luci, početkom 90-tih je prešao niz granica da bi se na kraju skrasio u Zagrebu. Tu živi i radi, a knjigu priča Belzebubov notes objavio je ove apokaliptične 2011. kod beogradskog izdavačkog studija Čekić.
Iste godine, kod istog izdavača, knjigu priča Vatrometi objavila je i Lana Bastašić. Ona je 1986. rođena u Zagrebu da bi početkom devedesetih prešla granicu i skrasila se u Banja Luci, gdje živi i završava niz fakulteta.
U oba slučaja urednica im je bila Marija Krkač.
Ova trojka predstaviti će nam knjige koje su istinski plod regionalne suradnje. Ali iskoristiti ćemo ih i da popričamo i raspravimo jesu li njihove knjige tek ekscesi ili prve knjige nečega novog na jugoistoku (post)apokaliptične Europe. Raspitati ćemo se kako izdavač reagira kad mu na e-mail sjedne rukopis neobjavljenog autora iz druge države i kako tom autoru uopće padne na pamet da ga pošalje u drugu državu. Pitati ćemo i kako carinici te policajci reagiraju ako ste na famoznoj balkanskoj narko ruti, a vi teglite teške, u smeđi papir omotane pakete knjiga. Pitati ćete sve što vam padne na pamet…
Vidimo se i dobrodošli!
Booksa, Martićeva 14d, Zagreb, srijeda 7.12. u 19 sati.
Prvi dan Interlibera je prošao, a nekoliko izvještaja o Belzebubovom notesu ili koji se dotiču Belzebubova notesa je došlo, točnije dva. Tu je izvještaj 24sata: http://www.24sata.hr/news/belzebubov-notes-zbirka-prica-novinara-24sata-na-interliberu-241636, a ima i video prilog 24sata Televizije na ovom linku:http://www.24sata.tv/interliber-knjigeknjige-i-jos-malo-knjiga-29739
U slučaju da iz nekog meni nepoznatog razloga taj link ne radi, tu je i you tube:
Dakle, na Interliber, u paviljonu 6, na zajedničkom štandu Fibre, Mentora i 2X2 je u društvu veoma dobrih knjiga i moja knjiga priča Belzebubov notes. Tko ne zna, ulaz na Interliber je džabe, a u utorak 8.11. u 10h…
Na fotki ima još informacija. Vidimo se tamo…
Prvo najvažnije: Još ovaj vikend imate vremena da po najpovoljnijoj cijeni uopće kupite knjige u izdanju Čekića na Sajmu knjiga u Beogradu. Štand se nalazi na galeriji hale 1 (galerija je ono okruglo na katu/spratu).
A sad moj kratki izvještaj:
Bijah u Beogradu od nedjelje do srijede. I dok su moji suputnici “kukali” jer je neki novi zakon sjebao famozni beogradski noćni život, meni je ono najvrjednije što ima u Beogradu ostalo netaknuto – razne delicije od mesa. Tako sam i ovaj put uživao u pljeskavicama. U utorak (kada je snimljena fotografija ovdje prilijepljena) sam proveo dan na štandu Čekića s vremena na vrijeme potpisujući nekome knjigu. No prije dolaska na štand sam morao otići nešto pojesti. Jasno, tražio sam pljeskavicu i mogu da preporučim fast food (koji nije baš fast, ali to nije toliko važno) na trgu Slavija. Naručio sam si gurmansku pljeskavicu koja u posebnoj ponudi ide uz pomfrit i coca colu. Cijena je prava sitnica – 320 dinara. To je manje od 30 kuna, ne znam točno koliko. Nakon što sam se pošteno najeo gurmanske pljeskavice, produžio sam na sajam. A tamo, na štandu Čekića se prodaju tri nove knjige (Vatrometi, Lane Bastašić, Opsenar, Gordane Simić, i Belzebubov notes, koji sam eto ja napisao). Cijena me podsjetila na pljeskavicu. Knjige su, naime, jeftinije od gurmanske ili punjene pljeskavice (također 320 dinara, dok je obična pljeskavica 300 dinara). One tri navedene knjige koštaju, naime, tek 300 dinara. Bilo bi to prosto neverovatno, što bi rekli Beograđani onim svojim dubokim glasovima koji uvijek zvuči kao da je rečeno nešto nevjerojatno važno, da knjige odlijeću kao pljeskavice s onog fast food štanda na Slavijinom trgu. Da ne misli netko da sam postao sanjar – jasno je meni da je pljeskavica puno jednostavnija za prodati nego knjiga. Glad je moćnija od onih poriva koji nas tjeraju knjigama. Ali mi je palo na pamet nešto totalno marksističko (kupio sam za 100 dinara neku antikvarnu biografiju Karla Marxa). Bi li bilo moguće spojiti zadovoljene osnovnih potrebe s “nadogradnjom”. Tj. ja bi predložio onima na fast food štandu da naprave posebnu akciju – da za 600 dinara prodaju gurmansku pljeskavicu s malo pomfrita, coca colom i knjigom (kupac može da bira hoće li coca colu, fantu, sprajt te hoće li Opsenara, Vatromete ili Belzebubov notes). Onda kupac (potrošač) može da punog trbuha sjedne u autobus, tramvaj ili da ode kući i legne te naslanjajući knjigu na zadovoljenu bazičnu potrebu, otvori knjigu i doda si trunak kulturne nadogradnje.
Izdavački studio Čekić iz Beograda izdaje moju prvu samostalnu knjigu priča. Ime joj je Belzebubov notes, a evo kako izgledaju korice:
Belzebubov notes moći će se po prvi put kupiti na sajmu knjiga u Beogradu od 23. do 30. 10. 2011.
