ARMIRANI BETON

Posted: Veljača 10, 2011 in Priče

 

Moja zgrada je krupna i duga. Njoj su prozori oči iz kojih će, samo što nisu, početi kliziti suze i zaliti joj ispucalu sivu kožu. Neće ju zacijeliti, tek zatamniti još koju nijansu. Nedovoljno da bi čovjek primjetio, kao što ne primjeti ni kako kosa raste – vidi tek da je narasla. Moja zgrada ima pet katova i dvanaest ulaza. Netko bi rekao da je to dvanaest zgrada, ali nije. To je jedna golema zgrada, jedna stara zgrada. Moja zgrada je mudra, ali nikako nije pametna. Ona je, kao i starci, neprimjenjeno pametna. Mnogo je iskusila i pritom mnogo naučila, ali naučeno nikada nije mogla primjeniti. Tek joj se ta mudrost urezala u drvene rukohvate u stubištima. Neiskoristive lekcije su silna stopala prignječila i utabanala u betonske pragove. Ljudske gluposti, kao takve prepoznate, izgovorene su u mojoj zgradi i riječi su ostale zarobljene u šahtovima liftova. Lutaju tamo kao duhovi, odbijaju se od zidova i zvone o lim kabine. Ljudi ih ne mogu čuti, tek naslutiti.

Vedran i Vesna živjeli su u mojoj zgradi tek godinu, možda malo duže.. Bili su tihi, zastrašujuće tihi. Iza njihovih vrata nije se čula muzika. Nisu se čuli uzdasi, a svakom bi odmah bilo jasno da su par, čim bi ih vidio. Vesna je bila starija trinaest godina od Vedrana. Bila mu je i cura i tiha ljubavnica i majka. Njegovoj pravoj majci, to se naravno nije dopalo. Pa su Vedran i Vesna došli živjeti u moju zgradu.

Moja zgrada je trpeljiva. Za dvanaest ulaznih vrata ti ne treba ključ. Tek za poneka ti zatreba strpljenje ili lukavost. Pričekaš nekoga da izađe ili pozvoniš i kažeš da si poštar, pa možeš ući. Moja zgrada ne razlikuje cipele poštara zloglasnika od obuće onoga koji nosi dobru vijest ili mirovinu. Stpenice su u njoj dovoljno male za tek prohodalog dječačića i dovoljno zahtjevne za punokrvnog mladića. U mojoj zgradi ima životinja svih vrsta, moja zgradi ih sve prihvaća. U njoj su sanjali ljudi, psi svih veličina i rasa, od pekinezera do pit bulla, štigljici i papagaji, golubovi, vrapci, zmije i leguani.

- Nemamo ništa za stanarinu. – rekla je Vesna, dok je Vedran doručkovao. Govorila je tiho, kao i inače. I Vedran je jedva čuo njen glas. Nije odgovarao. Ne zato što nije htio, nego jer nije mogao reći ništa smisleno. Shvatio je, napokon.

- Nemamo baš ništa. Ne možemo ni naći novi stan, jer svi traže stanarinu unaprijed.

- Možda nešto smislimo. – rekao je Vedran tek da nešto kaže, a Vesna se okrenula. Otvorila je prozor i zapalila cigaretu. Na dasci pod prozorom je stajala pepeljara, ukradena iz nekog kafića. Vedran ju je bio jednom donio i veselo pokazao svojoj curi. Položio ju je na stol, kao što mačka na otirač pred vrata položi mrtvu pticu, da pokaže gazdarici svoj doprinos prehrani čopora. Vesna ga je majčinski podragala po kosi i zavodnički poljubila u usne. Ta pepeljara je uzrokovala jednu od najstrastvenijih ševa Vesne i Vedrana i jedan od najboljih dana. Cijeli su proveli na relaciji krevet – prozorska daska, na kojoj je, kao trofej, stajala pepeljara.

Preko cigarete su se upoznali. Vesna je došla iz Slavonije, iz nekog sela, raditi u hotelu u Vedranovom dalmatinskom gradiću. On je u hotel dolazio ispomagati u kuhinji. Zajedno su pušili pred vratima. Ona je imala 35 godina, on pune 22. Brzo su se ljubili. Ne u hotelu, naravno. Prvo tajno, ponoći, na klupicama na plaži. Ona je sjedila na njemu i cijelog ga lizala, ljubila i grizla. Sve bez glasa, gotovo bez daha. Njemu bi dlanom začepila usta ako bi počeo preglasno dahtati.

Po mojoj zgradi je proljevano mlijeko, krv, suze i znoj. Na njene zidove je kapala sperma i sluz. Po mojoj zgradi su pišali i pisali. U njena stakla su dahtali i prstima ispisivali dječije poruke svijetu. Gotovo svaki komad drveta u mojoj zgradi je rezbaren, ispunjen srcima probušenim strijelama, čudnim matematičkim kombinacijama kao Marko + Biljana i zastrašujućim porukama, prijetnjama i klevetama. Moja zgrada je sve to osjetila, čula i pročitala, ali nikada naglas ponovila ili odgovorila.

Sva tišina i tajnovitost Vesnu i Vedrana nisu spasile. Brzo je cijelo mjesto znalo za njih. Oni koji su im odobravali su šutjeli, a ovi drugi su pričali. Brzo je Vedranova majka prestala ići susjedama, jer je u njihovim očima vidjela da su, taman prije nego što će ući, govorile o njenu sinu i slavonskoj drolji koju fata gdje stigne. Brzo je majka sinu prenosila što mjesto priča i što je mislila da priča. Brzo mu je iznosila svoje zahtjeve i očekivanja, svoje nade, strahove i mržnju prema slavonskoj drolji. Brzo su Vedran i Vesna otišli iz mjesta i našli sklonište na trećem katu moje zgrade.

Moja je zgrada njemo oplakala mnoge skakače, s balkona i s krova. Njemo je i ismijala penjače po fasadi. Odslušala je ona mnoge zaljubljene i piskutave kako viču imena svojih djeva. Čula je i gitare u parku koji su raspostrli pod noge moje zgrade. Slušala je pijane i zaljubljene.

Moja se zgrda mazila s velikim drvetom. Ono ju je lišćem golicalo po uglu sve dok ga nisu posjekli, jer je korijenom prijetilo temeljima moje zgrade. Ona je gledala kako ga režu, granu po granu, pa deblo. Od stabla je dugo u parkiću stajao samo panj, koji su maknuli da tamo izgrade pješčanik. Kao da su zgrada i drvo imali djecu, koja bi se igrala u pješčaniku. Djecu, koja bi puštala tamo korijenje i gradila fasade.

- Za tjedan, najviše dva tjedna, moramo izaći iz stana. – rekla je Vesna gledajući preko ograde balkona u park. Ona i Vedran nisu nikada izlazili na balkon. Tamo su sušili veš i to je sve čemu im je balkon bio koristan.

- Znam. – odgovorio je Vedran i prišao do pepeljare da otrese pepeo. Ostao je tamo i gledao u park.

- Nemamo kud.

- Znam.

- Najbolje da svako ode svojoj kući.

- Nema šanse.

Nisu više pričali.

Zidovima moje zgrade teku struja i voda. Kroz njih prolaze stotine tisuća jedinica i nula. Cijevi su joj u svakom hodniku, svakom zidu. Moja zgrada u podzemlje propušta govna. Zidovima moje zgrade se razlilo već mnoge ledene vode, zimi. Nju su bušili i krpali. Moju zgradu su dograđivali i rušili, probijali vrata, vješali klime, zidali. U mojoj su se zgradi rađale i umirale sobe. Moju zgradu su mazali svim bojama. Ona nijednu nije zaboravljala. U svoj beton ih je sve bar djelomično upijala, gutala. Nijedan zvuk iz moje zgarde nikada zauvijek nije nestao, tek bi utihnuo.

- Ja se nikada neću vratiti. – rekao je Vedran nekoliko sati kasnije. Vesna je ležala i isto mislila, samo bez Vedranova prkosa. Isto je mislila, samo suzno. No nije plakala. Slijevale su se iznutra, s unutrašnje strane očiju, s nevidljive strane jagodičnih kostiju, preko zuba i jezika. Mogla je okusiti neisplakane suze dok su klizile i nalazile put niz jednjak.

Moja zgrada nije izgrađena na groblju, ali su u njoj mnoge grobove iskopali. U mojoj su zgradi nosevi pucali, kao plastični prekidači za svijetlo. Stotine, ma tisuće zuba je izbijeno u mojoj zgradi. I ljudi i životinje su grizli u mojoj zgradu. Mnogo glava je moja zgarada razbila što vratima što betonom, na koji bi pala glava. Starački kukovi su pucali na njenim stepenicama, a podrum je sakrio i nekoliko čeda u vrećicama.

Vedran i Vesna šaptali su nekoliko rečenica i poljubili se u krevetu. Ustali su i polako prišli prozoru. Zapalili su i oslanjali se jedno o drugo pred pepeljarom. Na balkon su izašli bez oklijevanja i zajahali ogradu. Nisu se držali za ruke. Bez oklijevanja su se prevalili i strovalili. Vesna je pala na travu i polomila trinaest kostiju. Vedran je glavom udario o betonski rub pješčanika i umro. Gledala ga je kako izdiše, moja zgrada.

About these ads

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s