Cipelice plesalice

Posted: Listopad 10, 2010 in Priče

Vidio sam kako avion probija oblak i stvara rupu iz koje je iscurila krv. Onda je kroz noć počela padati kiša. Tupkala je po krovu auta. Ja sam se smijao. Jer, uistinu je smiješno kad shvatiš da i oblak može iskrvariti, umrijeti, a ti ne možeš. Čak ni da poželiš.
Krenuo sam, znao sam da čeka. Usne su mi gorjele. Grizao sam ih, kako bi oblak vidio da ne krvari sam. Ne ako sam i ja u stanju krvariti s njim. Moja krv je metalnog okusa, što te zapravo ne bi trebalo čuditi. No, nema veze, čudi se.
Za nas, koji nismo moreplovci, sirene se skrivaju u zavojima. Vrište, zovu me u pomoć. Ali, čekam da postanu stvarne, da izgube peraju i steknu stopala. Njihovo zavijanje zavlači se u utore mojih kotača. Jedan vrisak istiskuje drugi sve dok ne izađem iz zavoja. I vozim. Vozim brzo, ne zavlačim, ne dam se ravnini kao ni zavoju. Vozim kao da znam kuda idem. I smijem se toj lošoj laži moje nutrine.
Saberi se, kažem si. Ne smiješ izgledati kao luđak kad stigneš. Ona će biti tamo. I on. Nisam smio gutati, znam. Ali, to sad nije više važno. Oni plešu na tom balu. Ja ću stići. Obuo sam cipelice plesalice, smijem se. Plesat ću step.
Opet sam stao. Ovo je autobusna stanica, to znam. I nema razloga da sumnjam u to. Kapi kiše slijevaju se niz prozore. Kroz njih se ne vidi skoro ništa, još manje jer su stakla zamagljena. Kako je moguće da jedna kap sustigne drugu, proguta ju i onda jedna velika kap još brže sjuri se niz vlažno staklo? Moguće je.
Kreni, ne oklijevaj. Vozi!
Papučica je hrapava. Osjećam to kroz tenisicu. Na njoj je tepih protkan žvakaćom gumom. Slapove benzina ubrizgavam u motor. On huči, njegov bijes je moćan. Njegov bijes juri i vuče karoseriju kao deva mrtvog beduina kroz pustinju. Bili bi brži, motor i ja, da nema karoserije. Odbacio sam karoseriju. Rijetko je viđeno zvjezdano nebo kroz oblake koji izbacuju milijune potoka kiše. Muškarci sa šeširima širokih oboda gledaju me s vrhova zgrada dok jurim na kosturu automobila. Na obrazima mi nisu suze, to su kapi kiše koje jure u svojoj vječnoj igri, koja ne mari za žene u pregačama. One viču muškarcima da se maknu sa zgrada ali oni ne miču. Ne slušaju. Oni bulje u mene. Vjetar tek malo hladi kožu motora i mene. Obožavam što mogu da vidim kako svaki pokret moje noge, svaki stisak papučice pokreće klipove, osovine. Pomaknem volan, pomakne se šipka, pomakne se druga šipka i kotači. Brzo, usklađeno, bez greške. Idemo lijevo, zavoj je blag pa i sirene blago zavijaju. Muškarci sa šeširima samo gledaju. Ja ne stajem, idemo.
Ne znam koliko će ljudi biti tamo, sjetim se. Ne znam koliko ljudi želim da je tamo. Ne znam želim li da znaju tko sam i tko sam joj bio. Ne znam je li važno. Ne volim kada me ljudi, koji su me vidjeli dok sam ju imao, vide sada. Mrzim što će me on pogledati. Ne gledaj me!
Njegov pogled seže dovde. Gledaj, stižem.
Izgledam odozgo kao da prolazim labirint. Ali, odozgo se vidi da točno znam put. Ovaj labirint me neće zaustaviti. Nijednom ne nailazim na slijepi kraj. Skrećem lijevo u pravom trenutku, pa desno. Muškarci sa šeširima to ne mogu vidjeti jer nisu dovoljno visoko. Njihove zgrade čine tek zidove mog labirinta. Znanstvenik vidi, sa smiješkom me gleda. Njegovo golemo lice je nasmiješeno jer vidi i ljude sa šeširima i zna da ne znaju kako precizno se krećem.
– Još samo malo. Huči još tren i tu smo – kažem svom vjernom motoru. Ulje cijedi kao znoj. Ja sam mokar. Znam, kiša me natopila. Ali, cipelice plesalice su ostale suhe. Još malo pa ću zaplesati prodoran step. Sad još samo lijevo.
Tu sam. Smiri se, kažem. Nisam trebao gutati, znam. Skuliraj se sad. Ne mari za muškarce sa šeširima, nisu stvarni. Auto je čitav. Dobro je da sam čitav stigao, odgovara mi auto. Ali, znam da si to umišljam. Nema ga. Auto je samo auto. Gledam u vis i vidim prozor u kojem gori svijetlo. Ono se slijeva niz fasadu. Brutalno uzima mrak sa zidova. Prevaljuje se preko njega. Kako je to moguće?
Skuliraj se. Na prozoru je netko. Leđima je okrenut. Kosa mu je raščupana. Je li to on? Možda je to on. Naslanja se kulerski na prozor i priča joj nešto? U kosi mu je ptica. To nije kosa. Mali lešinar je svio gnijezdo na njegovoj glavi. On me vidi i cereka mi se. Stigao je kad smo ja i ona umrli. Stigao je da se hrani, stigao je na njegovoj glavi. Zašto ga ona ne vidi?
Skuliraj se. Ne smijem zvoniti, neće me pustiti unutra. Pozvonit ću nekome od susjeda da me pusti.
– Poštar – kažem.
– Noć je, jeste li vi normalni – zvoni iz portafona. Onda tišina. Stvarno, noć je. Koja glupa ideja, poštar! Čekat ću malo, možda netko izađe i otvori. Ne smijem gledati gore, u prozor. Opet ću vidjeti lešinara. Moram biti skuliran. Sakriven sam od kiše. Noge brišem od otirač. Zašto? Otirač je ogroman. To je mrtva prašuma. Stojim u mrtvoj prašumi. Ne mogu pomaknuti noge. Ukliještene su mi među smeđim, oštro glatkim stablima. Sav sam unutra, u prašumi. Stabla nemaju krošnje, samo vrhove. Znanstvenik vidi da stabla skupa čine natpis «enter friend». Ja sam zapeo u ovom lažnom prijateljskom pozivu prašume.
Svjetlo se pali u hodniku. Netko izlazi. Skuliraj se. Pravim se da tražim ključ i ulazim. Hodnik ne raste. Neću zabrijati da hodnik raste i da vječno hodam njime. Uvijek to zabrijem na tripu. Skuliraj se.
Idem kroz mrak. Ne smijem upaliti svijetlo. Prekidači izbacuju udare struje ako ih se pritisne. Neće me zaustaviti strujni udar. Opipat ću vrškom cipelice plesalice svaku stepenicu prije nego stanjem na nju. Čujem tutnjavu konja. Dolazi iz stana u kojem je ona s njim. Gledaju trke. Skuliraj se!
Zadnji kat. Polako, smisli kako ćeš ući u stan. Gore ima malo svijetla. Vrata su otvorena. Nema tu nikakvih konja, to čujem muziku iz stana. Polako se penjem. Znanstvenik pokušava proviriti kroz prozor na stubištu ali ne može. Mliječna su stakla. Na vršku nosa mu ostaje trag od mlijeka. Preblizu si, znanstveniče. Ne gledaj. Moj ples će te zbuniti, nećeš moći shvatiti.
Skuliran. Aha, vrata su otvorena jer su cura i tip izašli i ljube se na hodniku. Bravo ljubav, ulazim ja. On ju žvali. On ju guta. Njena glava je u njegovim ustima. Iznutra prosijava njegovo ždrijelo. Ona se zubima primila za kičmu i ne dozvoljava mu da ju cijelu proguta. Ali, večeras to nije moj problem. Ja ulazim u stan.
Zašto su predvorja stanova uvijek prazna dok je tulum? Nema veze. Sada je to samo jedna sretna okolnost.
Unutra je bal. Dame u ogromnim, a prozirnim haljinama vrte se oko golih muškarca. Ispod haljina skrivaju traperice i majice na bretelice. A, ispod njih su pak grudnjaci. Neki su crni, neki bijeli, a neki šareni.
Ne okrećite mi lica. Nećete me preplašiti. Imate ogromne, kao betonski stupovi velike ali tupe zube. Oni gnječe meso, ali to traje dugo. Ja neću biti toliko tu. Niste strašne. Vaše kose mogu poderati lice ali ja ga neću približavati. Vrtite se, moje dame.
Skuliraj se. Tulum je. Žmireći prolazim kroz sobu. Nitko me nije ni primijetio. Vidim raspored kroz zatvorene kapke. Lijevo su četiri cure koje se ljuljuškaju u krugu. Na kauču sjedi jedan tip i priča s nekom curom. Kraj njih sjedi još jedan i izgleda kao da drijema. Većina ljudi je u kuhinji. Tamo idem. Otvori oči, nađi put. Otvaram oči i prolazim kraj četiri djevojke koje drmuskaju uz muziku. Ne mari, kažem si.
Ulazim u kuhinju. Ovdje su jučer skuhali čovjeka i znam da su njegovi ostatci još u frižideru. Narezan je kao salama i zamotan u bijel papir. Stoji odmah kraj sirnog namaza, spreman da legne na sendvič. Noćas ja neću završiti kao on. Moj ples će me spasiti.
U kuhinji je ona. Leđima mi je okrenuta. Jeste, on je naslonjen na prozor. Ona njegova ptičurina diže glavu. Spazila me je. On se saginje prema njoj, a ptičurina grakće. Sandra se okreće i vidi me. Prolazim kraj ljudi. Idem prema njoj. Ljudi su se poredali kraj mog puta. Umjesto čaša i boca u rukama su im koplja. Stražare, ali me puštaju da prođem. Ja plešem kroz ljude, plešem prema njoj.
– Marko, otkud ti tu? – pita me.
– Došao sam. Hoću da vidiš moj ples. Obukao sam cipelice plesalice – odgovaram. Sjeća se ona cipelica plesalica. Slatko, govorila je uvijek kada bi ih spomenuo. Plesala je sa mnom uvijek kada bi rekao da sam obuo cipelice plesalice.
– Zašto to radiš? – pita me i njeno lice izgleda drugačije. Gdje si, htio bih joj viknuti, ali šutim. Bijes zuri iz njenih očiju. On je iza nje. Lešinar je zabio kljun u njenu glavu. On govori kroz nju.
– Makni tu ptičurinu iz njene glave – kažem.
– Na tripu je – kaže ona. Kome se obraća? Njemu?
Skužila me je. Skuliraj se još samo tren. Zašto sam ja tu?
– Opet si na tripu – s bijesom mi se obraća. Makni ptičurinu iz njene glave Makni ju!
– Makni ju! – urlam i krećem ju sam iščupati. Hvatam ptičurinu i pokušavam joj kljun izvući iz njene glave. Ali, ne da se. Ima zaobljen kljun. Zakačila se za lubanju. Čupam ju, a Sandrina glava se miče skupa s lešinarom. On me hvata ali ga odbacujem. S njim i ptičurina izlijeće iz glave. Polijeće i sjeda na vitrinu. Skačem za njom ali bježi. Rušim vitrinu. Staklo zvoni. Stražari me hvataju. Izmičem i bježim. Kroz prozor viri znanstvenik. Plešući step izbijam prozor da ga pozdravim. Okrećem se prema Sandri. Iz ruke mi je izrastao komad stakla i prijetim stražarima njime. Ne prilaze. Buku stvaraju, ništa ne čujem. Vičem Sandri.
– Lešinar ti je u glavi, on ga je doveo. On leti s njim. Gnijezdi u njegovoj kosi.
– Smiri se, puca te trip – čujem ju gdje odgovara.
Kratko traje tišina. Stražari su utihnuli. Držim ih na odstojanju s oružjem za koje nisu znali da sam ga ugradio u ruku.
– Marko, smiri se. Molim te smiri se. Ozlijedio si se – govori mi Sandra.
– Ti su me ozlijedila – odgovaram. Bijes se, sva sreće, miješa s tugom.
– Znam – kaže – Nisam mogla drugačije. Ne mogu te trpjeti na tripu. Stalno si nadrogiran. Nisam mogla više. Moraš me pustiti.
Tuga, znanstveniče, tužan sam. Okrećem se znanstveniku, njegovo oko je ogromno. Gleda, vidim suza mu je u oku. Sve je vidio. Lešinar joj je pojeo mozak. Njegov lešinar. Iščupao sam ga ali je bilo prekasno. Nema je. Znanstvenik stavlja ruku pod prozor. Pruža mi ju da sjednem u nju. Penjem se preko prozora i koračam u ruku. Ali, znanstvenik se smije, to tek sad vidim. Suza je bila od smijeha. Ne, izmiče ruku. Ali, neće ići, znanstveniče. Ja ću se dočekati na noge. One su mi kao opruge. Odskočit ću malo i dočekati se na njih. Znanstveniče, htio se me prevariti. Pustiti me da padnem. Ne znaš ni ti, doktore znanosti, baš sve. Moje noge će izdržati pad i on će se pretvoriti u skok. Cipelice plesalice neće pući. Šipke umjesto kostiju nisu bez veze tu. One će me zadržati i ja ću ti se nasmijati. Ovaj pad traje još samo tren.

Vrisak nije sirenin, nego Sandrin, čujem to jasno. Ali, zašto vrišti? Pa ona poznaje moje cipelice plesalice.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s