Nadomak Petrograda

Posted: Listopad 10, 2010 in Priče

Nikada nisam volio pelin. Samo je gorak i ništa više. Nikada nisam ni shvatio zašto toliki hvale taj pelin i piju ga nakon što su se već naroljali drugim pićima. Možda ne osjećaju njegov stvaran okus, možda baš zato što su se naroljali a netko je nekad pokrenuo legendu da je pelin idealno piće za dokrajčit bančevanje. Ipak, koliko god pijan bio, pelin mi je uvijek ostao pregorak.
Tako je bilo i u rano jutro u disco baru Highland. Počašćen sam pelinom i nekolicinom gorkih plesačica koje su zaostale u ispražnjenom klubu. Srkao sam neželjeno piće u najsitnijim mogućim gutljajima jer mi je jedino tako moglo slijeti se u drob bez da povratim…

Autobus je tog ljeta vozio po magistrali. Krenuli smo u pola jedan ujutro i na Brač smo trebali stići negdje oko šest ujutro. Ja sam slušao koncert Tadića i Stefanovskog u Sava centru. Frend s kojim sam išao na more je pokušavao spavati. Svi su spavali. Pred sobom sam imao deset dana kupanja, izlazaka i upoznavanja što više cura. Frend i ja smo si obećali da ćemo ovo ljeto podivljati do kraja. Iskoristit ćemo sav naš šarm i očarati što više djevojki. Ma lažem. Rekli smo si da ćemo poševiti što više cura.
Bus je u zavoje ulazio oštro. Svi putnici su spavali kao u svojim krevetima. Stefonavski je ubrzao a vani je počela kiša. Ima ona stvar od Leb i Sol gdje kaže da pjesme postaju tužnije čim kreneš južnije. Ljudska stopala su virila u prolaz između sjedala a glave su se pognute lagano drmuskale. Činilo se kao da i ne spavaju nego su samo duboko potreseni velikom nesrećom koja se dogodila ili se tek sprema. Da me netko u tom trenutku pitao šta sam, ja bi rekao da sam u duši Makedonac…

Ona još nijednom nije ušla u disco bar Highland. Znao bih da jest, jer sam ulaz motrio i kad sam bio najpijaniji i kad sam išao po cugu, pa čak i ono veče dok sam zabrijao s onom purgericom. Iako sam znao da je to bespogovorno glupo, nadao sam se da će možda ovo zadnje veče mog boravka na Braču u disco ući Tea. Da je to moguće ugrizao bih samog sebe u dupe. Koja budala moraš biti da se držiš pravila iako predviđaš da ćeš napraviti najveću štetu. Glupog dogovora dvojice prijatelja koji su u deset dana htjeli zbariti što je moguće više cura. Ta dvojica sad sjede u disco baru Highland, jedan pije a drugi srče pelin i gledaju pred sobom ono malo spodoba koje su odlučile ostati do pet ujutro plesat. Štikle ovih plesačica bodu pod, njihova tijela udaraju od zrak a glazba na koju plešu prkosi uhu. Tek što sam posrkao pelin pred sobom na stol mi je prijeteći sjeo još jedan. S njim skupa je stiglo i pitanje da šta mi je…

Spavali smo prvi dan samo nekoliko sati i odmah otišli na plažu. Trebalo je dosta hoda do tog famoznog rta gdje su gomile ljudi i gomile prekrasnih cura. Odustali smo od traženja mjesta za naše ručnike i otišli popiti kavu. – Biće dobro – kaže Vedran a ja to potvrđujem klimanjem glavom i svojim poznatim vražjim smiješkom. Svugdje oko nas su ljepotice u badićima i onim kratkim suknjicama što ih danas sve furaju na plažu.
Tri dana kasnije sjedio sam u istom tom kafiću i pijuckao kavu. Vedran je ostao ležati na plaži jer ga je boljela glava i bilo mu je muka nakon jučerašnjeg pijanstva. Meni je bilo skroz dobro. Listao sam novine kad sam kod štandova prekoputa vidio Teu. Kupila je neku narukvicu i krenula dalje a ja sam požurio platiti i sustići ju.
– Bok, ja sam Marko. – stigao sam ju malo prije plaže. Nisam imao druge nego ju zaskočiti s leđa, što inače ne radim jer to prepada cure. Bolje je da prije ima neki kontakt očima i da ti se bar učini da ona hoće da joj priđeš. Ali, s njom nisam smio riskirati da mi umakne. Prekrasna plava kosa, savršeno dupe i još bolje sise. Ali, ono što me pravo oduševilo bio je njen trbuh. Onako ravan, s naznakama mišića i savršeni mali pupak. Možda bih bio sretan i da samo stavim ruku na taj savršeni trbuščić, mislio sam naivno.
– Tea – odgovorila je nakon prvog šoka zbog mog talijanskog upada s leđa.
– Otkud si?
– Makdeonija – rekla je i ostavila me zadivljenog. Nisam nikada imao ništa s nekom
Makedonkom a oduvijek sam bez razloga volio tu zemlju. Pitao sam ju ona uobičajena pitanja o tome koliko dugo je na moru i kad je došla, koliko godina ima i s kim je tu. Došla je s mamom. Super, nije s dečkom. Pričao sam joj da bi baš volio otići u Makedoniju i o tome da je Stefanovski sigurno najbolji gitarista na svijetu. Ona nije baš puno pričala ali se smješkala istovremeno prijateljski ali i kao da joj je sve jasno o meni i kao da sam samo jedan od njih petnaest vrlo sličnih momaka koji će joj prići u nekoliko dana koje će provesti na Braču. Bio sam sve nesigurniji a htio sam promijeniti taj dojam o mojoj neoriginalnosti. Odlučio sam se ispričati foru o tome kako sam uvjeren da se djeca u Makedoniji na igraju rata jer kad bi krenuli toj igri nikada ne bi bilo kraja. To je tako jer ne mogu imitirati zvuk pucanja iz mašinke, onaj zvuk «tatata». Makedonci kad bi proizvodili taj zvuk stalno bi morali dodati još jedno «ta» za kraj riječi pa igri nikada ne bi bilo kraja. Nije joj bilo smiješno. Ni zanimljivo. Samo se opet nasmijala onako toplo a ipak s visoka. Postao sam previše nesiguran i bilo mi je jasno da u ovom razgovoru neću postati ništa bolji pa sam odlučio pokušati šta imam za pokušati dok nisam još više upropastio dojam. Pitao sam ju hoće li da se nađemo navečer u onom bircu prekoputa štanda gdje je kupila narukvicu. Rekla je da hoće i dodala da sad mora nazad do mame na plažu i ostavila me šokiranog da je pristala. Iznenadila me, a to je rijetko. Bio sam uvjeren da neće htjeti jer sam uprskao upad. Probao sam samo jer se nisam htio kasnije mučiti bi li možda ipak pristala.
Nismo dugo sjedili to veče na piću. Ipak, ona se raspričala. Rekla mi je da voli čitat a ja sam uspio popraviti dojam od ranije kad sam joj rekao da i ja volim čitat, da čak i pišem kratke priče. Raspričali smo se toliko da sam ju čak morao prekinuti usred rečenice da ju pitam hoće li da prošetamo. Vodio sam je do jednog zabačenog dijela obale gdje sam drugu večer na Braču ševio neku Njemicu. Pretvorio sam tu plažu u svoj kutak.
Sjeli smo u toj maloj uvalici s pogledom na more i stijenom sa strane na kojoj je netko napisao Petrograd i nastavili pričati. Smijala se mojim forama. A, ja sam se raspričao. Pričao sam joj o svojim teorijama ovog i onog. Bio sam joj zanimljiv i bio sam sretan zbog toga. Ipak, sjetio sam se i da moram malo ušutjet da dozvolim da nastane ona tišina prije poljupca. Taman kad je nastala ta tišina i dok sam ja bio pri kraju skupljanja hrabrosti da ju poljubim, ona je rekla da joj se sviđam. Prošli su me trnci i osjetio sam one famozne leptiriće u trbuhu. Ona me gledala i čekala odgovor opet s onim smiješkom za koji više nisam znao što znači. Nije joj bilo nimalo neugodno. Nikada nisam rekao curi da ju volim samo da bi ju zbario. To je bilo pravilo kojeg sam se držao. Neću to lagat.
– Sakam te. – odgovorio sam joj i osjetio da oni leptiri počinju divljat po mojoj utrobi. Ona se nasmiješila a meni je bilo neugodno. Htio sam ju poljubit, htio sam joj stavit ruku na trbuh ali sam se samo okrenuo i pogledao u more da me smiri. Nisam lagao. A opet, htio sam ju i ševiti kao i svaku drugu morsku ribu.
Pomazila me po kosi i ja sam se okrenuo i poljubio ju. Odmah sam stavio i ruku na njen trbuh i lagano joj prešao prstima preko pupka. Ljubili smo se dugo i ja sam postajao sve hrabriji. Zavukao sam joj ruku pod majicu i primo cijelu onu savršenu sisu. Osjetio sam njenu bradavicu pod svojim palcem i osjetio sam da se stvrdnula. Ona se objema rukama držala za moju glavu. Opet sam izvukao ruku i krenuo niže, preko pupka, prema njenim hlačama. Malim prstom sam ju samo golicao ispod ruba hlača ali kad sam krenuo zavući ruku unutra ona ju je primila, izvukla van i vratila ju na trbuh. Osjetio sam da ju neću uspjet poševiti, osjetio sam poraz. Prekinuo sam poljubac i pogledao ju kao da ću ju tako ipak nagovoriti. Htio sam ju nešto pitati što bi ju ipak nagovorilo na ševu, ali me preduhitrila.
– Šta osjećaš?- pitala me.
– Osjećam da su se leptiri koje sam maloprije imao u želucu pretvorili u avione a istovremeno osjećam i želju da te skinem golu i da radimo sve što poželimo – rekao sam najmanje vulgarno što sam mogao i dodao – A, osjećam se i odbijenim.
Tea se nasmijala i opet me podragala po glavi.
– Nisi odbijen, samo ja ima svoja pravila. Nisam baš cura za jednu noć.
Mrzim te priče o curama za jednu noć. Kakve to veze ima. Jedino pitanje je želiš li to ili ne. Ovom pričom je umanjila moje dotad bajno mišljenje o njoj. Izgledala mi je odjednom djetinjasta. Ipak, sjetio sam se da i ja imam pravila i da joj onda činim krivo kad ju tako s visoka gledam. Dogovorio sam s frendom da ovo ljeto ne pokušavamo dva puta. Ili ide do kraja pri prvom pokušaju ili ne ide. Nema trošenja više dana na jednu curu. Znači, između mene i Makedonke seksa neće biti.
Cijeli ostatak te večeri osjećao sam želučane tegobe uzrokovane zaljubljenošću. Slušao sam o Skoplju dok sam ležao na njenom trbuhu i kriomice osluškivao zvukove njenih leptirića. Ležao sam i razmišljao da ipak prekršim pravilo i da se dogovorim da se i sutra nađemo ali nisam to mogao napraviti jer bi onda samo ona imala glupa pravila i ja bih morao misliti lošije o njoj. I, nestala bi zaljubljenost, mislio sam…

Neka cura je privukla moju pozornost kada je razrezala stopalo dok se bosa vraćala s podija. Zagledao sam se u prizor u kojem se smije prijateljicama koje joj pružaju maramice da obriše krv koja se slijevala niz ružno, grbavo stopalo kad me Vedran lupio u rame.
– Šta ti je, šta samo šutiš? Zadnje nam je veče a ti samo pijuckaš taj pelin i blejiš pred sebe.
– Ništa Veki. Samo, nije ovo više za mene. Ove cure su dosadne. Sve su iste. I mi smo svi isti likovi. Mi tražimo isto, a to nije seks, nego pobjeda, a one sve od nas traže isto. A, to nije ljubav, zabava, čak ni zanimljivost. Traže samo priznanje. Hoćeš ih ševiti, hoćeš pobijediti, hoćeš uspjeh. Samo trebaš postići to da one nisu sigurne jesu li dobile priznanje sve dok ti ne daju. I to je sva priča, a ta priča mi je postala dosadna. … Žao mi je što nisam cijelo ljeto bio s Teom, pa makar ju stalno pokušavao poševiti a ona mi nikako ne dala.
Sutra smo sjeli u bus za Zagreb a ja sam si kupio novine da usput čitam. Bus je krenuo
a ja sam listao. Crna Kronika: Makedonka poginula na magistrali. Mladu Makedonsku državljanku T.K. (20) udario je autobus dok je pretrčavala magistralu. Djevojka je preminula na licu mjesta.
Tog ljeta sam zadnji put slušao Stefanovskog. Što južnije to tužnije.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s