Ne misli na žirafu

Posted: Listopad 10, 2010 in Priče

«Tam tam ram tam, tam tam» u mojim ušima igra. Belle&Sebastian sjedaju savršeno a ja se vozim na more. Bus je dobar, ima klimu, ali danas ih imaju svi. Mjuza sjeda uz šume i sav ostali krajolik koji proljeće kroz mene. Još u Karlovcu do mene je sjeo neki čovjek i odmah zaspao. Možda nisam trebao sjesti do prozora. Sunce me prži a ako navučem zastor neću moći gledati van. Traži mi se cigareta iako se vozimo tek sat i pol.
Nema veze.
Pijem soka i nastavljam maštati uz mjuzu i crtu na cesti, koja juri u istom smjeru kao i ja. Jedva čekam da stignem u Vrsar. Dva tjedna odmora, odbojka na pijesku i jutarnja kava u onom malom bircu na strmini. Plan je bio ne razmišljati o poslu, ali to je kao kad si kažeš «Ne misli na žirafu». Nema veze, hodanje okolo u šlapama i bacanje u more kad postane prevruće. To me je čekalo. I još uz to svakodnevni prolazak kraj lokacija uz koje me vežu samo dobra sjećanja. Na nekima sam bario, na nekima ševio. Ona klupica na kojoj sam s Vesnom cijelu noć pričao jer me je bilo strah poljubiti ju. Nakon što je već bilo svanulo, ona je poljubila mene. Imao sam šesnaest godina. A, tek ona mala uvala na kojoj sam se prvi put ševio. Baš s Vesnom. Još danas mi je malo žao što kondom nisam bacio u smeće nego sam ga ostavio na plaži. Htio sam da ga netko vidi. Sjećam se kako se cijela ekipa s odbojke nakon cjelodnevne igre bacala u more da spere pijesak sa sebe. A, plaža bi već bila gotovo prazna. Tada sam bio cijelo ljeto u Vrsaru. Ne samo dva tjedna pa nazad na posao.
Pokušavam ne razmišljati o poslu. Bus je već daleko odmakao. Prvi znak uspješnog puta je Rijeka i onaj kolodvor kraj mora. Preko puta onih stepenica. Nisam nikada vidio ništa više od Rijeke, ali kolodvor znam kao svoj WC. Uzimanje preskupog komada pizze u onom imbisu, paljenje pljuge na klupici i znam da sam skoro u Istri. To je Rijeka. Zapravo, znam o tom gradu i nešto više. Poznajem ga iz daljine i kad svijetli po mraku. Znam da je to uzak i dug grad. Poznajem one nebodere kraj puta koji nalikuju na skulpture. Ako se dobro sjećam, samo su dva ili sam zapamtio samo dva. Dva rođaka zagrebačkih raketa izgledaju kao da će se jednog dana strovaliti prema moru.
Pitam se kad će više ta Rijeka. Ovako, kad imam samo dva tjedna, putovanje mi se čini kao užasan gubitak vremena. Svaka sekunda je preskupa a busom od Zagreba do Vrsara čovjek gubi milijune sekundi. Zbog prokletog posla želim što brže proći kroz Rijeku i krenuti prema Učkoj. Ali, o tome ne smijem razmišljati.
Čovjek do mene spava ko` zaklan i sve mi je veća smetnja. Izgleda masno i, nisam siguran, možda čak malo i smrdi. Makar, sretan sam da spava. Bar je miran. Već smo blizu Rijeke, ali vozač baš sad mora proglasiti pauzu. Šansa za pljugu. Makar, mogao sam zapaliti i u Rijeci.
Diskmen gasim jer mjuza je samo za put. Moram probuditi onog tipa da bi izašao van. Guram ga lagano, sa minimalnim dodirom, i on se budi kao u svom krevetu. Osvrće se i nekoliko trenutaka ne zna ni gdje je, a pogotovo ne zašto ga baš ja budim. Vozač je proglasio pauzu od petnaest minuta. Vani je friško i nekoliko žena stoji u pravilnim razmacima i puši, pa i ja zauzimam svoje mjesto. Palim pljugu i pada mi na pamet da sam možda mogao tražiti i tri tjedna odmora. Neki s posla su tražili i četiri. Ali, nisam to mogao. Htio sam iskoristiti priliku dok mnogih nema pa su moje prilike češće i veće. Ali, baš sam morao žrtvovati Vrsar?
Nema veze.
Ponovo krećemo, tren oka i već vidim dugi mršavi grad…Komad preskupe pizze je ukusan kao i uvijek, ali mi pljuga i ne prija. Zapravo mi se ni ne puši. Zapalio sam samo zbog tradicije. Ha, tradicija. Zoki, frend iz Vrsara totalni je ovisnik o tradiciji. Barem je takav na moru. Zapravo, on nije iz Vrsara nego isto iz Zagreba, ali se družimo samo na moru. Njegovi rituali su uporni kao mala djeca. Uvijek je na istom dijelu plaže. Svaki dan čita «Sportske» a ako ih iz nekog razloga ne pročita postane nervozan. Srećom, rijetko se dogodi da ih ne pročita. I, to je samo jedna od njegovih navika. Barem jedan dio svake večeri sjedi u pivnici s ekipom i zadnjih godina sa mnom. Radi u nekoj banci i dobro mu ide. Već je šef u podružnici. Zapravo, pravo mu dobro ide. Za razliku od mene. Ja uzimam samo dva tjedna odmora da bih nekako napredovao. I Zoki isto više ne dolazi kao nekada na cijelo ljeto u Vrsar. Posao. Nisam siguran ni hoće li biti u Vrsaru istovremeno kad i ja pa ga zovem da provjerim.
Bus tiho klizi. Već smo prošli Učku i Zoki se javlja s «Halo». «E Zoki, Marko je» «E, Marko, šta ima?» «Pa evo ja sam baš na putu za Vrsar. Kad ti dolaziš?» Ipak nije upitno dolazi li Zoki u Vrsar. To je kao da se pitaš hoće li uragan udariti u Ameriku. Hoće, itekako, jedino je pitanje kada. «Ja sam baš u Vrsaru.» odgovara. «I, koliko ostaješ?» pitam stišanim glasom jer se tip do mene skoro probudio na početku razgovora. «Još tri tjedna.» «Ja stižem večeras pa se vidimo.» Pozdravljamo se i ja shvaćam da je Zoki uzeo četiri tjedna odmora. «Koji sam ja kreten! Cijeli svijet izvlači što više može godišnjeg, a ja uzmem samo dva tjedna. Naravno, posao je sve. Prokleti mrav. Eto šta sam. Glupi mali mrav. Zato mi i ne ide na poslu. Cijelo vrijeme sve se vrti oko posla. Ali dobro, neću o tome razmišljati.» mislim, a bus žuri Ipsilonom.
Zaboravio sam diskmen. Vadim ga iz ruksaka i ponovo puštam Belle&Sebastian. Obećavam si da više neću razmišljati o poslu, a mjuza pomaže u naumu. Svira mi kako sam s Dadom i Matijom išao na odbojku u Kovrsadu. Tamo se igrala bolja odbojka i mi smo mislili da smo spremni za veće izazove. I bili smo. Dobili smo neku trojicu Talijana u tri čista seta i otišli na kupanje. Sva trojica smo se odlučili za nudističku varijantu, ali smo odmah shvatili da smo drugačiji od ostalih na toj plaži. Svi su bili jednobojni, a mi smo izgledali kao zebre. Naši najintimniji dijelovi jednostavno su privlačili poglede onako ofarbani u blijedo. Od tog ljeta sam Dadu počeo smatrati jednim od najboljih prijatelja. Kad sam slavio rođendan toliko sam se napio da sam, želeći se otrijezniti, usred noći stao pod tuš na sred plaže. Dado se popeo uz hrpu vrsarskih stepenica da mi iz kuće donese suhu majicu. Makar pijan kao zemlja shvatio sam da je prijatelj. On je u međuvremenu postao tata. Jedan od bitnih dijelova dvotjednog odmora bit će i upoznavanje Dadinog klinca. Ne znam je li se Dado promijenio. Čuli smo se nekoliko puta tijekom godine, ali preko telefona ništa ne možeš primijetiti. Znam da sam se ja promijenio. Zbog posla. Postao sam šutljiviji i nisam više onako samopouzdan kao prije. «Samo da mi krene na poslu i opet ću biti onaj stari.» mislim si i hvatam se u kršenju pravila.
Sišli smo s ipsilona i ja znam da je Vrsar blizu. Buraz me zove i pita treba li me pokupiti s busa da ne šlepam torbu skroz na vrh, gdje je kuća. Odbijam i kažem mu da nije problem. Ne govorim mu da je šlepanje do vrha oduvijek bio dio mog dolaska u Vrsar. Oronuli vrsarski kolodvor i penjanje do crkve. Stizao sam tako svake godine pa ću i ove. Želim proći kraj kuće gdje sam s petnaest godina zvonio u tri ujutro budeći neke Mađare čija je kćer bila obećala doći u disko, a nije se pojavila. Moj bijes je bio takav da sam Mađara tri puta dizao iz kreveta prije nego što je izjurio van u gaćama i pokušao uhvatiti prebrzog petnaestogodišnjaka. Mađaricu nisam nikada poslije ni vidio, a ni ne sjećam se ničega o njoj. Ni kako je izgledala ni kako se zvala. Znam samo da su ona i njena prijateljica, ili sestra, meni i jednom prijatelju obećale da će u jedanaest doći u disco bar «Dancing», ali nisu došle. Mi smo čekali do jedan u noći. S plaže smo ih taj dan pratili do one kuće pa sam znao gdje žive. Nakon podužeg osmatranja njenog stanovišta toliko sam se razbjesnio da sam se odlučio na osvetu. Dok bus prolazi kroz mjestašca oko Vrsara shvaćam da bih se i sada imao kome svetiti. Znam ih nekoliko na poslu koji su me i gore izigrali od one Mađarice, ali više nisam ni blesav ni hrabar kao onog ljeta u Vrsaru.
Bus ulazi u Vrsar i ja ustajem jedva čekajući da izađem, iščupam torbu iz metalne utrobe i krenem uzbrdo. Na izlazu iz kolodvora vidim luna park u kojem sam kao klinac od nekih dvanaest godina cijele večeri provodio vozeći se u onim autima s kojima se zabijaš u druge. Ako si dobro vozio i nisi se zabijao dobio bi ekstra vožnju i hrpa klinaca se natjecala. Ja sam bio jedan od najboljih i skoro svako veče sam uspijevao zaraditi nekoliko ekstra vožnji. Ipak, ponekad bi se i namjerno zabijao u aute u kojima su bile neke zgodne curice koje su me zbog toga smatrale glupim. A ja sam bio sretan i s tim.
Penjem se do vidikovca. Jednog od dva vrsarska. Dok prolazim kraj male kapelice pokraj mene se pojavljuje plakat koji oglašava cirkus koji bi uskoro trebao doći i u Poreč. Na slici je klaun, iza njega tipični cirkuski šator, a iznad šatora vire glava i vrat žirafe koja se smiješi od uha do uha, kao da kaže «pa ti ne misli na žirafu». I ja se moram nasmijati.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s