Oproštajka za sinove Marsa

Posted: Listopad 10, 2010 in Priče

Zašto? Ne zašto smo tu ili zašto je svijet takav kakav je. Ne zašto umiru dobri a žive loši. Ne zašto Bog trpi vraga. Ne zašto bismo trebali biti dobri. Ne, nego zašto sam ja ovakav kakav sam? Znam, ovo pitanje niste očekivali. Čak što više, ovo pitanje niste nikada ni čuli. Nipošto. Vjerovali ili ne, ja se to često pitam. Pitam se i sva ova druga pitanja, ali vjerojatno najčešće baš ovo. I, uvijek iznova čujem odgovor: Snjeguljica.

Prekjučer sam odlučio umrijeti. Uzeo sam si za pravo da to odlučim. Nije bilo teško pronaći način. Skočiti. To je najefikasniji i najjednostavniji način. Nemaš baš što fulati. Ne možeš se osramotiti neuspjelim pokušajem. Popneš se na visinu i skočiš. Nisam baš za skakanje s mostova, nije moj stil. Odlučio sam pasti sa zgrade u Ilici. Jedne od onih lijepih. Znam, fasade su malo ofucane, ali inače su mi zgrade u Ilici baš lijepe. Imaju one rubove ispod prozora i ona izbočenja, koja su baš idealna za skočiti sa njih.
U tren oka sam se popeo uz stepenice i otvorio prozor. Tresao sam se dok sam se nezgrapno izvlačio iz prozora. Uspio sam se nekako učvrstiti i krenuti polako prema izbočini. Nisam koračao nego sam klizio stopalima po uskom rubu. Koljena su mi klecala. Prolaznici me u početku nisu primijetili. Tek nakon što me jedan klinac skužio počeli su se okupljati. Ja sam polako klizio. Na zgradi preko puta sam vidio golubove kako na rubu sličnom mom sasvim mirno stoje i promatraju me. Jedan je odletio pa su i ostali za njim. Ne mogu golubovi shvatiti što radim, pa im je valjda moja šetnja postala dosadna. Nema veze. Ispred zgrade se skupila lijepa gomila ljudi. Jedna baka mi je čak i viknula da se vratim u zgradu. Htio sam ju utješiti, a ona je opet počela vikati. Vještica se derala da ne budalim. Primijetio sam da se gomila podijelila u više ekipa koje su šaputale i pričale. Čuo sam jednu ženu da govori kako je današnja mladež takva, blesava. Iza svih ekipa je prošao neki tip, pogledao me i mirno nastavio svoj put bez daljnjeg osvrtanja. Počeo sam se pitati želim li se stvarno ubiti. Sve više sam naginjao tome da ne želim. Ipak, nisam se mogao samo tako vratiti u zgradu i osramotiti se pred patuljcima ispred zgrade. Nastavio sam put u dvoumici. Zbog toga sam skoro pao. Nisam najbolje stao desnom nogom pa sam se zaljuljao. Cijeli sam zadrhtao. Sav klimav sam ostao na tom mjestu neko vrijeme držeći dlanove sasvim prilijepljene uz zid. Gomila je ušutjela i prvo zapanjeno a onda zaintrigirano me promatrala. I golubovi su se vratili prekoputa i gledali me kako se sljepljujem sa fasadom.
Opet sam krenuo. Nastavio sam hod malo gledajući sebi u stopala, malo gledajući u gomilu. Bilo je tamo svakakvih likova: Starih baba s vrećicama koje su se vraćale sa placa, alternativnih djevojaka sa šarenim frizurama, školaraca koji su me vidjeli iz tramvaja i dotrčali sa sljedeće tramvajske stanice u strahu da nešto ne propuste, jedan tip sa kozjom bradicom koji me je gledao jako zamišljeno, dvije cure u špicastim cipelama i Vincekovim sladoledima u rukama, više zrelih muškaraca u tamnim kaputima koji su samo nakratko zastajkivali i onda nastavljali svoj put.
Došla je i murija i hitna. Začudo, murjaci su prvo stali kraj gomile i gledali kao da su i oni tu samo da vide što će biti. Ipak, ušli su u zgradu. Ja sam već stigao do izbočenja. Došlo mi je da sjednem, ali to nije bilo prikladno. Par koraka od izbočenja bio je prozor i murjak je izvirio kroz njega. Samo me je pogledao i vratio se unutra. Čuo sam da priča sa nekim unutra, valjda sa drugim murjakom, ali nisam mogao razabrati što govore. A, naćulio sam uši. Za nekih pola minute je drugi murjak izvirio. Ja sam i dalje mirno stajao na izbočenju. Skužio sam da se gomila polako, skupa sa mnom i mojom brzinom, bila pomjerila ispod izbočenja. Nisu bili baš točno ispod, nego su ostavili taman toliko prostora da mogu mirno da padnem.
Murjak nije dugo šutio. Rekao mi je da dođem do njega i da uđem unutra. Rekao je to dosta grubo, nekako autoritativno. Gomila je odobravala. Glasnogovornica gomile, ona baka, mi je sad opet ljubazno i umiljato viknula da se ništa ne brinem, da će sve biti dobro. Čekao se moj odgovor. To sam znao ali nisam znao kakav odgovor da dam, pa sam mahnuo gomili. Odmah sam shvatio da je to bilo glupo, jer su se svi školarci, a i neki drugi odmah nasmijali. Golubi su odletjeli. Čak je i onaj sa kozjom bradicom na momenat izgubio zanimanje i prestao si trljati bradicu i razmišljati. Ovo me dotuklo. Odlučio sam živjeti. Prihvatio sam sramotu i lagano krenuo prema policajcu. Uhvatio me za jaknu i za svaki slučaj me držao dok sam se uvlačio kroz prozor. Nije mu bilo lako, jer ja i nisam baš lagan. Nekako sam dospio koljenima na vanjski rub prozora, što je prouzročilo da sam se naguzio a to je pak prouzročilo da su mi hlače pukle po cijelom šavu na guzici. Gomila se počela glasno smijati. Jasno sam ih čuo. Došlo mi je da umrem od srama. Više sekundi mi je osramoćena guzica stršila u gomilu. Ilica se tresla od smijeha. Napokon sam uspio uvući se kroz prozor i prvo što sam vidio bile su suzne oči policajca koji me držao i drugog policajca koji se držao za trbuh od smijeha.

Sad sam kod kuće. Razmišljam da isprintam ovu priču, da je obrišem sa kompa i onda da uzmem isprintanu verziju i demonstrativno ju spalim. Nekako, ne mogu to učiniti. Spalio bih tako i vlastitu guzicu. To mi se čini bolnim, a i nepravednim prema onima koji nisu imali priliku vidjeti moju guzicu prekjučer.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s