Papir ne odgovara

Posted: Listopad 10, 2010 in Priče

Tri mladića gotovo bijele kose i švedskih crta lica u kafiću u kojem svira narodnjačka muzika. Bio je to najčudniji prizor koji je ikada viđen u našoj birtiji. A, konkurencija je bila jaka. Svi su se sjećali kad je onaj ludi Ratko odgrizao komad mesa iz vlastite ruke jer ga je dirnula pjesma pa ga pljunuo nasred poda i dignuo krvavu ruku u zrak. Neki su bili svjedoci i kad je mali Luka izvadio sise nekoj prolaznici nasred birtije pa se svima zgadio život od ogromnih sisurina preplavljenih prištevima, onim zrelim, bijelim. Ali, ništa od toga nije bilo ovako čudno. Ova trojica su samo sjedili i uopće se nisu obazirali što ih cijela birtija gleda. Svaki je na stolu imao pivu i lozu. Nijedan nije pušio ali nisu ni izgledali kao da im zadimljenost smeta. Mara ih, konobarica, nikada ranije nije vidjela ni u birtiji niti u mjestu.
– Šuti jebote – odjednom se zaderao jedan od njih i zbunio a bogami i prepao cijelu birtiju.
– Momak, nemoj galamit – ohrabrio se stari Loše. – Nitko ti ništa nije rekao a ti se dereš da šuti.
– Oprostite – odgovorio je mladić i opet se udubio u stol. Ali, radoznalost je u starog Loše bila jača i od straha i od zbunjenosti. Bio je on prisan čovjek. A, volio je i slušat priče, ali je rijetko imao šta za čuti u našem mjestu. Već je znao sve dobre priče a sve nove su bile one dječje i mladenačke koje su sve toliko slične da ih je Lošo mogao ispričati umjesto mladih i bez da zna što se dogodilo.
– Tko ste i otkud ovde, u nas došli? – pitao je Loše i prišao njihovu stolu. I mi ostali smo se malo približili da čujemo.
– Ja sam Zoran – odgovorio je ovaj što se zaderao i pružio ruku Loši koji se i njemu pristojno predstavio. Ostala dvojica su šutjeli i buljili pred sebe.
– A vas dvojica, kako se vi zovete?
– Zoran – rekao je drugi i prasnuo u smijeh. Treći je i dalje šutio.
– On ne priča, on samo misli – rekao je opet prvi Zoran i ušutio.
– Pa reci mi ti kako se zove – rekao je Lošo i osvrnuo se po birtiji da vidi šta drugi misle o ovoj trojci. Ali, svi su izbjegavali njegov pogled.
– I on se zove Zoran.- rekao je Zoran a onaj drugi je opet prasnuo u smijeh.
– Šta se ovaj smije? – uvrijeđeno je upitao Loše.
– Ma on mora, nije zbog vas, on se smije samom sebi.
– A, o čemu ovaj toliko misli?
– O sebi – odgovorio je Zoran i otpio gutljaj pive. – sjedite, gospon Lošo, sjedite, popijte nešto.
Lošu nije trebalo zvati dva put a ostatak birca se još malo približio ovom čudnom stolu. Svi su znali da će se o ovome još dugo pričat u mjestu.
– Pa šta vas momke dovede ovde u nas? Ne navraćaju baš ljudi često ovamo, a pogotovo ne po noći. – upitao je Loše i zahvalio Mari na pivi i lozi.
– Slučajno smo naletjeli na vaše mjesto. – rekao je Zoran a drugi Zoran se opet odvalio smijat. To sad Lošu više nije smetalo.
– Pa otkud ste?
– Iz Zagreba.
– Ja ću ti reći iskreno mladiću, čudni ste vas trojica meni. Svi ste Zoran, ličite kao braća i jedan priča, drugi se smije kao da je poblesavio a treći je još… – tu je Lošo malo zastao, razmislio i opet pogledao po birtiji pa produžio – … pa šta da kažem samo šuti i misli. Momci, šta se s vama dogodilo?
– Nećete mi vjerovat pa bolje da ne pričam – odgovorio je Zoran.
– Ma pričaj ti, šta te briga jel vjerujem il ne vjerujem. – cijela birtija je opet prišla još bliže stolu tako da su sad svi ili sjedili ili stajali oko stola. Bio je to prizor za slikat. Čudniji nego da su ona četiri psa došla kartat baš u nas u birtiju. Za stolom sjede trojica mladića gotovo bijele kose, sličnih kao braća a s njima stari Loše, s onom svojom požutjelom i posivjelom bradicom i majicom na kojoj piše «I love this game».
– Krenuo sam jutros iz Zagreba busom na more i vozili smo se neko vrijeme lijepo ali vozač nikako da napravi pauzu a meni sve više sila na WC.
– A kud ste krenuli?- prekide Lošo.
– Krenuo sam na more, u Primošten
– A njih dvojica isto, jeste braća? – opet ga prekide Lošo.
– Jeste rekli da pričam, onda slušajte pa ćete sve čuti – već ljuto reče Zoran a Loše diže ruku u znak isprike i ušuti.
– Uglavnom, pokušao sam ja trpjet ali vozač nikako da stane a meni sve više sila, pa sam ga upitao da mi da ključ da odem na WC u busu ali on kaže da taj WC ne radi i da ću se morati strpjeti. Ja sam mu odgovorio da ne mogu više trpjeti i da onda stane negdje. On kaže da ne može a ja mu priprijetim da ću mu napravit nered u bus ako ne stane, da ću mu se posrat direktno kod sjedala pa nek mu smrdi.
Kad je Zoran ispričao kako mu se zaprijetio cijela birtija se odvalila smijat. Samo je Mara odmahivala glavom ali se i ona nasmiješila.
– Uglavnom, stao je on i rekao mi da požurim. Stao je baš kraj ceste pa sam preskočio onu ogradicu uz autoput i krenuo među grmlje. Otišao sam dosta daleko dok sam našao mjesto gdje sam bio siguran da me nitko iz busa ne vidi, čučnuo iza nekog grma i krenuo obavljat posao. Taman kad sam mislio da sam gotov i krenuo brisat guzicu, meni se opet prisere i tako je taj moj izlet trajao dosta dugo. Kad sam završio, navukao hlače i krenuo nazad do busa. Kad vidim busa više nema tamo gdje je bio. Dođem tamo a busu ni traga. Jednostavno je otišao bez mene. Vidim samo da je izbacio moj ruksak i putnu torbu van na cestu i otišao. Sad ne znam šta ću, gledam oko sebe i vidim samo divljinu. Nigdje nikog a već je kasno. Još malo pa će mrak. Stanem kraj ceste, probam stopat ali nitko neće stat. Kad sam već odstojao dosta dugo i kad se već počelo mračit odlučim krenut kroz divljinu, jer sam vidio ovo mjesto s autoputa. Rekoh idem ovamo, pa prespavam tu negdje i sutra krenem opet na put. Ali, imao sam dosta za pješačit dovde.
– Jeste, ima dosta za hodat od autoputa – uključio se Lošo ali se Zoran sad više nije dao prekidat.
– Natovario sam torbu preko ramena, ruksak na leđa i krenuo. A, mrak već pada. Zašao sam u gustiš i jebem sve po redu. Da je vozač kretenčina pijana, da su putnici debili šupački jer da ga nitko nije zaustavio i natjerao da me pričeka, a da sam i ja budaletina, ali šta ću kad putujem sam. Uglavnom, idem ja tako i zađem u onu malu šumicu između, već umoran, leđa me bole od šlepanja torbe, glava me boli od jebanja majke svima pa i sebi. Ali idem. Sve se nadam da ću naći negdje za prespavat kod vas, da neću ostat na cesti preko noći. Hodam ja tako, gledam pred sebe kad odjednom vidim na podu bijelu šapu. Pogledam gore i vidim medvjeda, stoji na dvije noge i gleda me. Crn medvjed, a šape mu bijele.
«E, moj Zorane» kaže meni medvjed a ja stojim šokiran da sam naišao na medvjeda, da me ne mlati onim šapendrama i, naravno, da priča.
Svi u birtiji su stali pogledavat se kad su ovo čuli. Ali, nitko nije htio prekidat jer je priča tek postala zanimljiva. Samo Lošo upade i razljuti cijelu birtiju.
– A gdje su bila ova dvojica? – upita Lošo i izazva bijes birtije, smijeh drugog Zorana i ljutnju Zorana.
– Aj šuti i slušaj, kad si već tražio da pričam. Pa poslije pitaj. – sasiječe Zoran i dobi odobravanje cijele birtije.
– Kaže medo meni «E moj Zorane» i ozbiljno zaklima glavom da potvrdi valjda svoje negodovanje. Gledam ja njega i šutim. Šta da mu kažem?
«Pa vidi gdje si završio» kaže medo i gleda me.
«A šta sam ja kriv? Pobjegao vozač» kažem ja medvjedu.
«Znam da je pobjegao, razmišljao sam da ga zaustavim ali sam odustao. Neću te ni ja vazda štititi. Neka ide, rekao sam si pa ćemo nešto već promijenit. Ovako više ne može»
«Šta ovako više ne može, i tko si ti, i otkad medvjedi pričaju?» kažem ja odlučno.
«Ja sam tvoj medo čuvar, pazim te otkad si rođen. Uvijek sam u najbližoj šumici i pazim te, ali ovako više ne može. Vidim da si nesretan.»
«Ti si nešto kao anđeo čuvar?»
«Ne, oni su svemoćni, ja nisam. Mogu više nego što može običan medvjed ali ne mogu šta poželiš. Nego, ajde reci zašto si toliko nesretan?» pita mene medvjed a ja ga gledam. Znao sam ja za njega. Pričali su mi roditelji, kad sam bio mali i kad sam se bojao, da se ništa ne bojim, da mene čuva moj medo. Sjetio sam se da sam ga i vidio kad smo bježali iz Bosne, da je bus u onom mraku stao i da su svi ljudi odjurili na prozore da vide medvjeda, samo ja nisam jer sam znao da je to moj medo koji me pazi.
«Nesretan sam jer sam sam. S nikim ne mogu pričat, s nikim se ne mogu smijat i s nikim ne mogu mislit.» kažem ja medvjedu a on meni odgovori da će mi pokušat pomoći ali da ne zna hoće li to biti dosta. Pitam ga ja kako a on ništa ne kaže nego me samo ščepa onim svojim šapama za ramena. Stane me vući a ja se toliko prepadnem da mi kosa posijedi. Vuče on, a ja samo što ne puknem. Vičem da prestane da će me ubit ali on ne prestaje nego me vuče jednom šapom za jedno rame, drugom za drugo i trga me napola. Odjednom sam osjetio da sam se počeo cijepat ali sam još živ, gledam i vidim čovjek skoro isti ja spojen samo u pasu sa mnom. Na kraju me potrgao na dva dijela i stao onog drugog još jednom razvlačit na još jednog, trećeg čovjeka. Na kraju, nas trojica gotovo sijedi stojimo i gledamo se.
«Evo, s njim se možeš smijat, a s njim mislit, pa ti sad vidi» reče medvjed, spusti se na sve četri bijele šape i pobježe među drveće. Onda smo nas trojica došli ovamo i sjeli tu popit piće.
Lošo, a i ostatak birtije samo su odmjeravali svu trojicu za stolom. Jesu, bili su si slični ali da iza toga ima ovakva priča, to nitko nije mogao pomislit. Nitko nije znao šta da kaže, čak ni Lošo ali se on prvi odlučio da kaže bilo što.
– Teško je povjerovat u ovu priču, znaš.
– Ma nije ni važno, zapravo, vjeruješ li ili ne – odgovorio je Zoran.
– Ali, dobra je priča, samo da znaš – ipak ga je Lošo odlučio tetošit. Nikad ne znaš s takvim luđakom. – Trebao bi ju zapisat negdje. Napiši ti tu priču, stvarno je dobra.
– Neću je napisat. To neće pomoć, moj Lošo. Neće pomoć nimalo. Znaš, papir ne odgovara. – reče Zoran i ostavi birtiju u tišini jer nitko nije znao ni što to znači a ni šta bi čovjek mogao da kaže.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s