Zvonimir i puška

Posted: Listopad 10, 2010 in Priče

Zrak je već hladan. Provlači se kroz Zvonimirove nosnice i tjera ga na šmrcanje. Miris šume i već istrunulog lišća uvlači se među dlačice u nosu. Lovačka puška u njegovim rukama je teška. Satima se provlači kraj stalno istih ogoljenih stabala, a da nije vidio svinju. Stalno sa sobom šlepa osjećaj da će se svaki tren pred njegovim očima pojaviti vepar, ulov na kojem će mu zavidjeti drugovi lovci. Ali tik do tog osjećaja vuče se i razočaranje. Vepra nema, usprkos šuljanju, usprkos tihom šmrcanju. Ni trulo lišće ne šušti pod nogama. Zvonimir mrzi šumu. Mrzi on i veprove, jelenove, pa i medvjede koje nikada nije lovio. Ali voli da lovi, voli spaziti prestravljenu krmaču i naciljati. Obožava pratiti ju nekoliko sekundi kako juri kroz šumu, ne mari u panici za buku koju proizvodi. Zvonimir voli vidjeti snagu te divlje zvijeri i znati kako svinju ni snaga ne može spasiti od njega.
Još i više od vepra u bijegu, Zvonimir voli vepra u bijesu – svinju koja shvaća da nema izbora, shvaća to na neki svoj divljački, životinjski način, bez da razmišlja. Mrzi strah koji osjeti ciljajući golema leđa zvijeri dok se izvijaju u valovima a vepar juriša prema njemu i Zvonimir, u tim trenutcima, mrzi i sebe. Kažnjava se istim metcima koje ispaljuje u jureću svinju, njegov strah umire s veprom i Zvonimir uvijek nanovo postaje gospodar snažne i hrabre zvijeri, koja ipak na kraju nije mogla da se nosi s njim. Zna on da ga strah nije naveo na paniku kakvu je ispoljila svinja. Njegov strah iz njega izlazi u trzajima, kao i život iz vepra. No, ponekad, Zvonimiru strah na samrti ostavi i ožiljak. U njegovom mozgu proizvede misao da je sretan što ima pušku. Zvonimir tu misao brzo guši, ne dozvoljava joj da dođe do prirodnog zaključka kako bi svinja njega savladala da nema pušku. On zna da ta misao nije njegova, pa joj se otima – zna Zvonimir da on tako ne bi razmišljao.
Ali ovaj put je drugačije. Dok korača šumom Zvonimir ne uspijeva ne misliti o puški. Sam sebe muči pitanjem bi li se, bez puške, usudio proći šumom, u kojoj zna da ima veprova. Ne bi i Zvonimir tu misao tjera od sebe, ali se ona kao dosadna muha stalno vraća i škaklji ga. «Kalibar 300 Winchester Magnum ne plaši veprove. Oni se boje mene», govori si on. Zna da se ističe među lovcima već samim izgledom i uvjeren je da bi se svinje, da mogu pričati, međusobno upozoravale na lovca dugih nogu. Svi ostali lovci su ili veliki debeli ili mali zdepasti. Zvonimir je mršav i visok. Noge su mu nekoliko centimetara preduge, pa mu je trup kratak, a možda se takvim i samo čini jer uvijek hoda pogrbljeno. Svinji bi mogao izgledati kao nekakav križanac kornjače i rode. Zna Zvonimir da one, i bez da mogu pričati, prepoznaju odlučnost i snagu duha u njegovim smeđim očima. Samo ga danas muči je li taj izraz u očima uistinu njegov. «Gleda li to puška kroz moje oči» pita se i odbija se pitati istovremeno.
Sad, dok dugim koracima grabi šumu, Zvonimir se na silu prisjeća vremena dok je bio dječak. Onakav mršav i smotan u baratanju predugim rukama i nogama morao je da se smije forama jačih, tijelom jačih. Morao je, jer su mu samo tako dozvoljavali da sjedi uz njih, da bude prisutan u pričama o tučnjava s drugim ekipama. Ali je za njega uvijek bilo rezervirano mjesto u tim pričama. Uvijek je bio onaj koji je prebrojavao protivnike i dovodio u pitanje akciju. Njemu su se smijali, Zvonimir je bio onaj astronaut koji gubi nadu u spas, jer je kisika premalo, a brod predaleko da bi ga itko našao. Jači dečki su mu se smijali i razbarušavali su mu kosu kao da je mlađi od njih. A bio je od većine stariji. Ipak, ostali klinci iz kvarta nisu se usudili smijati Zvonimiru dok su slušali te priče. To mu je bar na kratko vratilo mir i u potrazi za veprom.
Krmača je izjurila iz gustiša. Nešto ju je nagnalo da pokuša pobjeći i Zvonimir ju nišani. Prati njen trk, gađa i vidi da ju je pogodio. Ali krmača se samo zaljuljala, pa nastavila bježati. Zvonimir trči nekoliko koraka, pa ponovno cilja. Pogađa ju još jednom, ali zvijer ne odustaje. Još ima snage i krmača se probija kroz šumu. Zvonimir trči za njom. Nakratko ju je izgubio iz vida, ali ubrzo dolazi do prevaljene krmače. Ona duboko diše, reži, skviči i pokušava se koprcati. Krmača se pokušava osoviti na noge, nastaviti bijeg ili napasti Zvonimira. On joj vidi u očima strah, mržnju i bijes. Vidi da se krmača nije predala. Trulo lišće se nataplja njenom krvlju i Zvonimir bi mogao uperiti pušku, pa joj skratiti muke. Ali neće on to učiniti. Ne želi da svinja pomisli da joj je puška oduzela život. Zvonimir želi da krmača spozna da ju je on savladao, da je ona, iako veće snage od njega, ipak na kraju njegova žrtva. Krmača se koprca, u Zvonimirovim sljepoočnicama tutnji napetost. Okreće pušku kundakom prema svinji i približava se zvijeri na samo pola metra. Zvonimir uzima zalet. «Moja snaga protiv tvoje, moja pamet protiv tvoje. Ja sam nadmoćan» misli si dok snažno hvata pušku za cijev i zamahuje. Kundakom udara krmaču u lubanju i kosti pucaju. Ali iz cijevi sijeva vatra. Plamen panike u Zvonimirovim očima stiže zahvatiti i njegovo tijelo. Duge, nezgrapne noge, noge stražara koncentracijskog logora, klecaju pod Zvonimirom, ali je metak iz Winchestera brži. Pogađa Zvonimira u prsa i on pada. Leži kraj svinje. Njegova krv se spaja s krmačinom i skupa natapaju trulo lišće. Samo jedno od dvoje još diše. Usprkos prilazećoj smrti, za dah se svom snagom tijela i duha još bori krmača.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s