DJEČAK KOJI JE RASPLEO GORDIJSKI ČVOR

Posted: Prosinac 26, 2010 in Priče

Lica kao u zaljubljenog Džingis kana Matej povlači korak, Strossmayerov kip prstom upire u njega. Onako strogim pogledom promatra trg pod svojim nogama. Svaki dan pod njegovim prstom prohujaju desetci pasa, uvijek isti. I Matej, samo on ne prohuja. On sporim korakom, kao da ispituje je li tlo uistinu čvrsto pod njim, radi svoj krug. Psi se ne obaziru na njega, a ni on na njih. Znaju ga, odnjušili su ga. Tek ponekad, neki novi štenac zbunjeno zalaje, ali to Mateja ne može smesti. On lijevom rukom lupka po rubu šilterice dok hoda pogleda uprtog u zemlju. Kao da smišlja zašto Josip Juraj tako prijeteći gleda i na koga upire svoj dugi metalni prst.

Voditi se načelom gordijevog čvora znači podrazumjevati da najjednostavnije ili najvjerojatnije riješenje istovremno jeste i točno riješenje.

Matejeva odjeća je odjeća starca i djeteta. Obučen je pretoplo, uvijek pretoplo. Majka pazi na to. Ne smije mu biti hladno, pa Matej i po ovoj – tek sipećoj kišici ima i košulju i džemper s nekim kariranim uzorkom i jaknu koja je nepropusna za vodu. Nije hladno, ne vidi mu se ni dah. No majka brine, majka sjedi na klupi, promatra Mateja i brine. Do nje su vlasnici pasa i zna ona da je ruglo da vodi sina u šetnju, kao što oni vode pse. Ali ne brine majka Nevenka zbog toga.

Pokoja kap se cjedi niz njegove drhteće prste, a Matej osjeća kako voda klizi niz ruku i u rukav. Usprkos svim majčinim zaprekama kiša mu vlaži dlakave podlaktice. Grbavi zglobovi šake su mokri, ali i dalje lupka po kapi. Dok krug ne završi. I tako svaki dan.

– Idemo. – kaže mu majka i Matej bez pogovora polazi za njom. Njegovo blago lice ponovno se smiješka, a majka ga palcem miluje po ruci za koju ga drži. Odlaze preko ceste, pa na autobus za Veliku Goricu.

Pokušavala je Nevenka i ne otići jedan dan s Matejem na put do Zagreba, pa do Strossmayerova trga. Ali je Matej za takvih dana bio puno nemirniji i nemarniji. Zaboravljao je majčine molbe i prolazio stanom ne koristeći vrata.

Nije normalan, zna Nevenka. Ne krivi mu oca što je pobjegao vidjevši Matejevu izopačenost prvi put. Pobjegla bi i ona da može. Pa pobjegla je, ali je Mateja morala povesti sa sobom. Ali bar je pobjegla od očevidaca. Sva sreća, nitko susjedima nije vjerovao, pa je mogla mirno nestati. I razumije ih Nevenka. Pa i njoj je strah zauzeo desnu srčanu klijetku i kroz nišan gleda Mateja u lijevoj.

– Čekaj. – baš zbog straha govori Nevenka pred vratima u stan i stišće Matejevu ruku u svojoj. A on joj se smiješi, onako široko da će mu svaki tren slina kapnuti s ruba usne. Oči mu sjaje dok ju gleda i majka ga uvodi u kuću.

U Anatoliji se nalazilo antičko mjesto Gordion, koje je bilo prijestolnica Frigije, tada Perzijske provincije. U tom gradu je postojao izrazito komplicirani čvor, a proračanstvo je govorilo da će onaj tko rasplete čvor postati kralj Azije.

Zna Nevenka da mora biti tiha, iako joj sin spava. Ali jecaji se nameću dok sjedi za kuhinjskim stolom i pokušava se natjerati da posluša desnu klijetku. Drobi orahe kao i svaku večer. To ju, inače, smiruje i sin ne čuje njeno šmrcanje. Ponovno uzima orah u ruku i drobilicu u drugu. Krcka joj u šaci i ona pažljivo vadi komadiće i stavlja si ih u usta. Ali ne pomaže i jecaji jačaju. Slina joj se nakuplja u grlu, ne zna što joj kapa s vrha nosa, nada se da je znoj. Nevenku je strah i, ma koliko se trudila, ne može se suzdržati da ne pogleda prema zidu iza svojih leđa. A s one strane zida je Matej. Budan sjedi na krevetu i osjeća majčine suze. Čuje on njene jecaje i šmrcanje. Otkriva jorgan, na kojem štrumfovi slave još jednu pobjedu nad Gargamelom.

Nevenka jeca i plače i šmrca. Predaje se vodi i ona izlazi iz nje na sve otvore. Vrećicu s orasima odgurala je od sebe i na stol položila ruke. Drhti sa svih deset prstiju i gleda u zid, koji je dijeli od sobe u kojoj bi Matej trebao spavati. Ali Matej ne spava nego hoda prema njoj. Hoda prema majci i plače, a ona rida. Koliko god puta da ga je vidjela kako prolazi, Nevenka se opet prepada i jeca od straha. Pa kad se smiri jeca od tuge.

– Matej! – kaže ljuto. – Sine, moraš ulaziti na vrata i moraš ih otvoriti. Hoćeš li ikada shvatiti? – govori mu, a ruka joj već leti da ga pomiluje po kosi. Matej rida, sline mu cure preko usana i uporno ponavlja «mama, mama». A majka ga milki po kosi i blagim glasom mu ponavlja.

– Sine, ako te vide da to radiš, opet ćemo morati otići. A ne znam više kuda. Moraš to prestati raditi. – govori mu i pazi da mu ne kaže da ju prepada. Pazi da mu ne kaže da se nikada nikoga nije bojala kao njega. Zna Nevenka da Matej ne razumije. Zna, na kraju krajeva, da ni ona ne razumije čega se boji.

– Sine, to nije prirodno.

I Matej ponovno lupka po rubu šilterice, a Nevenka sjedi na klupi i promatra pse. Do nje sjedi stariji muškarac, čiji miješanac juri pod Strossmayerom kao da mu se ruga, kao da ga izaziva da prestane prijetiti tim prstom i siđe dole sa svog podesta, pa ga pokuša uloviti. Matej je tek na početku svoje šetnje i Nevenka zna da će proći još dugo dok ne dođe blizu početne točke. Njih dvoje uvijek skupa uđu, uvijek na isti ulaz, pa Matej uspori korak i započne šetnju, a Nevenka brzo priđe klupi i sjedne. Ponekad čavrlja s vlasnicima pasa i tako je i danas. Miješančev vlasnik i nije pravi vlasnik. Samo mu je ostala dužnost, jer kćerka se ne drži obećanja da će šetati psa svaki dan, ako joj dozvoli da ga posvoji. Njemu, kaže, ne pada teško.

– To mi je prilika da i ja prošetam. Otkad sam u mirovini zapravo nemam kud ni ići. Jedino mi se ne sviđa da se nije držala obećanja. Silno je htjela posvojiti ovog psa, a ja nisam dao. Nagovarala me danima, na sve načine. I stalno je ponavljala da će ga šetati. Kad nešto hoće nema tog otpora. Znate kakva su djeca… – govori muškarac i grize se za jezik, jer nije siguran da žena dubokih crnih i borama zaokruženih očiju uistinu zna kakva su normalna djeca. Nevenka vidi koji strah prolazi njegovim vijugama i smiješka se.

– Znam. – odgovara i osjeća prkos.

– Moj Matej jednostavno prolazi kroz zidove. I ne da mu se objasniti da čovjek ne može prolaziti kroz zid. – dodaje Nevenka riječi osmijehu na licu. I muškarac se smiješka. Laklo mu je da se Nevenka nije zamislila nad njegovim riječima.

– Kao umirovljeni profesor fizike moram Vam reći da prema kvantnoj teoriji čovjek može proći kroz zid, samo je vjerojatnost da to učini veoma mala.

Muškarac se smiješka svojoj dosjetki, ali Nevenka ne trza ni jednim mišićem na licu. Zaleđena gleda u miješančeva vlasnika. Ni ne primjećuje da se njegov osmijeh pretvara u neugodno smiješkanje, pa u pozdrav.

Godine 333. prije Krista je Aleksandar Veliki u Gordiju čekao kraj zime kako bi nastavio pohode. Pokušao je razvezati čvor, ali nikako nije mogao pronaći kraj užeta. Aleksandar je uzeo mač i rasjekao čvor na dva djela te si tako priskrbio titulu kralja Azije.

Nevenka sjedi i gleda u Strossmayera, a on postojano upire prstom. Crne halje su mu prošarane zelenim tragovima kiše. Onako počešljan kao Asterix sjedi na svom mjestu, a Nevenki se čini da je njemu cijelo vrijeme jasno, pa je zato i miran. Sve je isto i Nevenka sjedi na klupi, isto kao i svaki drugi dan. Jedino, ona bi viknula na kip. Pomišlja da skoči na noge i zatrči se svom snagom, pa protrči kroz Jurajev podest.

– Mama.

Nevenka sjedi i pita se može li jednostavno propasti kroz klupu. U mozgu joj kipi kao u pretis loncu.

– Mama. – ne čuje Nevenka pozive. Tek sporo okreće glavu trgom, gleda pse kako se jure, pa izvrću na leđa i valjaju. Gleda malog debelog boksera koji u ustima nosi ižvakanu lopticu. Polako hoda za gazdom i sjeda pored klupe, na koju mu je gazda sjeo. Bokser je star i pretio. Ne trči mu se. Sjedi kraj gazde i poput njega promatra trg pun pasa.

– Mama.

Nevenkine oči se ne miču. Okreće glavu, očiju ukočenih, pa sabire pse i gazde. Onda vidi Mateja kako kaska k njoj.

– Mama.

Matej trči do majke i prima ju za ruku.

– Mama, ajmo. Napravio sam.

– Što si napravio, sine? – pita majka.

– Napravio sam krug.

– Kakav krug.

– Napravio sam svoj krug, okrugli krug.

Nevenka gleda sina. Oči joj suze i smije se.

– Mama, ajmo. Napravio sam svoj krug.

Priča je objavljena u zborniku “Gradske priče” u izdanju Kulturnog centra Grad (Beograd 2010)

Oglasi
Komentari
  1. ikaem kaže:

    nekako sam se od početka nadao da je nešto čudno s tim malim 🙂
    baš mi je sjela, iako ne kužim poantu 😦

  2. ne znam ni ja pravo, imam neke teorije i mislim da imaju smisla, jer i meni je priča sjela. a drago mi je da je i tebi sjela 🙂
    P. S. Možda ni nema poante, makar je to kad su pitanju priče manje vjerojatno riješenje 😉

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s