Arhiva za Lipanj 8, 2017

Nisam nikada mislio za sebe da bi mogao biti dobar u odgovaranju nekome iz publike, tko je odlučio tijekom nastupa dobacivati nešto što smatra duhovitim. Imam nekoliko dobrih argumenata zašto sam uvijek mislio da ne bih bio dobar u brzom “spuštanju heklera”. Prvi je taj što imam oštećeno lijevo uho i često neću čuti što govori onaj koji dobacuje. A dosta je bitno za odgovor znati na što odgovaraš. Drugi problem je što sam sklon planiranju, planovi A, B, C itd… mi pružaju lažni osjećaj sigurnosti. Treći je problem, a svi su oni međusobno povezani, treći problem je što sam se plašio da bih u reakciji mogao debelo pretjerati i preći na vrijeđanje.

I prvo vrijeme nisam nikada odgovarao. U slučajevima nužde bi ignorirao upadice i nastavljao dalje po planu. I danas mislim da je to često i najbolja taktika jer često je riječ ili o nehotičnim upadicama ili o nečemu što će na važnosti dobiti samo ako mu komičar dadne važnost.

No s vremenom sam počeo više improvizirati na pozornici. Valjda sam postao samopouzdaniji i svidjelo mi se kako večer postane jedinstvena ako se iskoristi prilika za improvizaciju. Shodno tome počeo sam i odgovarati onima koji dobacuju.

I onda sam, svibnja 2017., došao u INK Pula, nastupiti na 7 Smrtnih grijeha.

Tamo nas je dočekala jedna “luda baba”, kako su kasnije i komičari i zaposlenici INK-a zaključili. Shvatili smo da će biti problema s njom već u prvoj minuti predstave. Splitski komičar Josip Škiljo je vodio večer i čim je izašao na pozornicu, “luda baba”, smještena u prvom redu, je počela dobacivati očigledno besmislene rečenične konstrukcije poput “jel Dalmacija Slobodna”, “imaju li žene u Splitu prava” i sl.

Škiljo je, sam će priznati, isprva bio zbunjen. Nije lako odgovoriti na besmislice. Ostatak publike je brzo postao nervozan, čuli su se kolektivni uzdasi ogorčenja – luda baba svima kvari zabavu, ljudi su platili ulaznice i nisu očekivali da će morati slušati babu. Kad je baba krenula pjevati neku pjesmu, sasvim nevezanu uz ono što je Škiljo pričao na pozornici, iz publike su se čak začuli i pozivi “redari”.

Istovremeno, iza kazališnog zastora je krenula uzbuna. Tamo smo bili Marina Orsag, Tomislav Primorac i ja. Marina je priželjkivala da je ona vodila program kao najiskusnija među nama i kao netko tko bi s guštom spustio babu. Tomo se pokušavao koncentrirati na svoj materijal, a ja sam nervozno hodao gore dole jer sam trebao sljedeći izaći pred publiku i BABU. Marina mi je savjetovala da u glavi prođem kroz materijal još jednom i probam smisliti gdje bi u njega mogao uvaliti babu da ju spustim. Nisam ništa odgovarao jer sam znao da je prva prilika ugradnje babe u materijal debelo u drugom dijelu mog nastupa kakav je planiran. U prvom dijelu imam čak i igrokaz unutar kojeg će se sve raspasti ako ga prekinem zbog lude babe.

Planirao sam ignorirati babu ili joj odgovoriti ako mi nešto baš padne na pamet. Ako bi pak previše ometala, planirao sam joj pristojno ali ozbiljno reći da prestane dobacivati ili da napusti kazalište. Mislio sam si da nema smisla. Ako je onaj tko dobacuje “lud” ni spuštanje neće pomoći. Lud čovjek ne osjeća sramotu. Svako spuštanje će, mislio sam, voditi njenom daljnjem dobacivanju. Jedina sreća je bila što nisam morao brinuti da ne reagiram pretjerano i okrenem publiku kontra sebe, jer je publika već bila poprilično bijesna na babu.

S tim mislim sam izašao na pozornicu, sve očekujući neko suludo dobacivanje. No ono isprva nije dolazilo. Prošlo je cijelih sedam minuta, a ja sam došao do fore u kojoj pričam o tome kako sam sanjao neki san. Taman kad sam završio foru, javila se baba:

I začudo, odreagirao sam. Mislio sam da neću. Mislio sam da mi ništa neće pasti na pamet, da ću probat ignorirati, ali imao sam sreće, jer je baba sjela u idealnom trenutku. I publici je bilo drago. I meni je bilo drago. Odgovor nije bio baš školski formuliran, ali je bio spontan. Čuje se da mi je padao na pamet kako sam ga izgovarao. A baba se ostatak mog nastupa nije javljala za riječ. Kasnije ću saznati da su ju nakon toga zamolili da pređe iz prvog u zadnji red kazališta.

I tamo je bila tiha sve do kraja mog nastupa. Kad se Škiljo vratio još je nešto dobacila, ali joj je i Škiljo odgovorio. I činilo se da se ispuhala, da bi mogla ostatak večeri biti mirna. Ipak, osokolila se opet na Marininom nastupu pa ju je i ona spustila dosta efikasno, a kad je baba krenula pjevati usred Marinog nastupa, ekipa što radi u INK-u je odlučila da je dosta pa su izbacili babu i zaključali vrata da se ne bi tornala. Tako da je Tomo zaključio večer bez novih upadica lude babe.

Eto. Dobacivanje je dio stand up komedije koji te tjera na improvizaciju. I dalje mi nije drag. Više volim improvizacije koje dođu iz gušta ili iz željene komunikacije s publikom. I dalje se bojim da bi mogao pretjerano grubo reagirati na dobacivanje. Jer u sebi mislim da je to narcisoidni izraz nepoštovanja. Ali i iz toga može ispasti zabavna improvizacija.