Archive for the ‘Priče’ Category

Marko Dejanović: VOZOVNICE, PROSIM!

karte_molim_jpeg_1.korice

Takoj ko sem na beograjski železniški postaji stopil na vlak, me je obšla nejevolja. In sicer težka. Tiste vrste, ki meji na obup celo pri resnicoljubnejših mislecih od mene, in prečka to mejo ter postane ta zadušeni občutek nemoči in predaje. Obup. Vedno mi poda roko in me spodobno pozdravi. Vstopi in se razkomodi v mojih ustih, tako da postanejo tesna. Vedno in izključno brez upravičenega povoda. Obupu pri meni ne bi uspelo, če bi imel upravičen povod. Kajti za njegovo obvladovanje mene je ključno, da onemim, da ga nisem sposoben vreči iz ust. Moja usta so priljubljeni domicil za gospoda Obupa, in izrednega pomena je, da ostanejo zaprta. Če bi bil povod gospodovega obiska upravičen, bi usta odprl, ne bi me bilo sram priznati njegove navzočnosti, vsaj delček tega obupa bi komu vrgel pred ušesa, vendar nepopoln obup preprosto ne obstaja, niti ne more obstajati. Toda povod za obup je pri meni vedno banalen.

Banalni povod, najprej za nejevoljo, potem pa za obup, ki me je prevzel na vlaku, je bil skrajno tehnične narave. Ko sem videl notranjost voza (kajti vlak sem videl na beograjski železniški postaji, kjer je bilo njegovo ime najbrž še vedno voz), sem ugotovil, da ni kupejev. Ne, vlak, pardon, voz je bil podoben avtobusu. Sovražim avtobuse. V vsakem pogledu, pa tudi v pogledu teh vrst sedežev. Dve vrsti po dva sedeža, vsak potnik gleda v tilnik potniku pred seboj. Takšen voz so pripeljali tudi pred mene. Pred mene, ki imam vlake in voze rad zaradi kupejev, zaradi upanja, da bo poleg mene v kupeju sedela čedna dekle, zaradi zasebnosti kupejev, zasebnosti, ki odpira drsna vrata domišljije v različne, v glavnem seksualne fantazije, zaradi realne možnosti, da popolnoma sam sediš v kupeju, da vstajaš in telovadiš, če ti to dogaja, da odpiraš in zapiraš okno, da kljub prepovedi kadiš pri na stežaj odprtem oknu, nenehno moleč glavo ven, da bi doživel tisti prekrasni strah, ko drog drvi proti tebi s takšno hitrostjo, da nisi prepričan, ali ti bo odtrgal glavo, če je ne boš pravočasno potegnil nazaj. Zaradi pravice, da sam ali v dogovoru z drugimi v kupeju upravljaš količino svetlobe, ki se bo prelivala po tem majhnem, utesnjenem, vendar tvojem prostoru … Na tisoče razlogov je, zakaj je upravičeno imeti rad kupeje, ampak mene je doletel voz-avtobus. In jasno je, da me je potem doletel tudi obup.

Usedel sem se k oknu, ki ga je nemogoče odpreti, z namenom, da bom vsaj gledal ven. Toda tudi ta čar potovanja mi je bil odvzet s silo narave. Bila je tema in zunaj se ni dalo nič videti. Le luči hiš, ko grem mimo ali skozi naselje, ter pripadajoče prazne ulice.

Obup me je spremljal vso pot skozi Srbijo. Na začetku je bil še buden in se je gnezdil v mojih ustih in mi proizvajal hrup v glavi. Toda z vsakim novim obratom masivnih osi voza je bil obup vse mirnejši in mirnejši. Vse dokler ni pred mejo s Hrvaško povsem zaspal, zleknjen v moj jezik, kot da bi bil vodna postelja, in se z nogami opiral na moje zobe. Kajti obup je takšen, obup je velikanski, večji od ust kogarkoli, tudi od mojih. Zato mora v njih ležati zvit in potiskati z nogami zobe in pritiskati s svojim ogromnim telesom lica. Če bi se obupa lotilo znanstveno, bi se povsem gotovo ugotovilo, da osnovna fizika ne dopušča, da bi šel v ustno votlino, tudi v celo telo kateregakoli človeka, ki obstaja ali je obstajal v zgodovini človeštva. Ampak znanstveno pristopanje k obupu je brez haska.

Vse te besede in metafore so me spremljale po poti do meje. Če bi imel pogum, bi vstal, se povzpel na enega od prostih sedežev, najbrž na tistega zraven mojega, odprl usta in izrekel vse, kar imam povedati o vozih, avtobusih, obupu in njegovi zasedbi ust. Obup je tišina. Tudi to bi rekel. Drugi potniki ne bi imeli izbire. Morali bi poslušati ta govor. Ali pa bi lahko šli v drugi vagon, vendar bi to bilo dejanje, ki bi zahtevalo precejšnjo nespodobnost, na kakršno so redki ljudje redkokdaj pripravljeni v prevoznih sredstvih. Zlasti v tistih mednarodne vrste. Verjetneje je, da bi vsi ostali na svojih babjih sedežih in nerado prenašali mojo tirado. Morda pa bi kdo med njimi tudi slišal moje besede in se v njih našel. Tega nikoli ne bomo vedeli, ker nikoli nisem premogel tovrstnega poguma, ki bi me dvignil na sedež, da bi razvezal jezik in pljunil vse te besede pred kup neznancev.

Poskušal sem se sprijazniti s tem, da se moram sprijazniti z obupom, pustiti ga, da si odpočije in izhlapi, kakor zna le on, ali pa ga prenašati vso pot do Zagreba. Pri sebi nisem imel ničesar, s čimer bi si lahko odvrnil pozornost, tako da ta antiobupni ukrep ni bil na voljo. Le stoična sprijaznjenost z nezaželenim gostom v mojih ustih. Če povod za obup ne bi bil tako banalen, bi morda našel način, da bi užival v tem svojem stoicizmu. Že zdavnaj sem pomislil, nekje pa celo zapisal, zahvalo kurcu, da mi je vsadil mazohizem v glavo, tako da lahko uživam v življenju. Ah, kakšna ogabno patetična misel. Smrdi po najstniku, ki mu dogaja.

»Vozovnice, prosim!« me je takoj po meji predramil sprevodnik. Nekako nisem bil pripravljen nanj. V nasprotju z obmejnimi policisti in cariniki, ki so malo prej že bili stopili v vagon in hladno zrecitirali svoje. Nanje sem bil pripravljen. Saj ne, da nikoli prej ne bi bil v vlaku, ki potuje na tej relaciji, saj ne, da ne bi vedel, da mora po srbskem priti tudi hrvaški sprevodnik, ampak tokrat me je tako prevzela uspavanka, ki sem jo pletel v mislih, da mi je najbrž ušlo iz glave, da po policistih in carinikih pride sprevodnik. Morda pa je to moje presenečenje krepil tudi pojav tega sprevodnika. Imel je, kot vsak drugi sprevodnik na svetu, ta avtoritativen glas, s katerim zahteva vozovnice. Imel je tudi držo uradne osebe, pa tudi njegov obraz ni po ničemer izstopal od obrazov drugih sprevodnikov, razen po drobnem nasmešku, skoraj nevidni kljuki na robu ustnic, ki je izdajala, da se za približno petdeset let starim sprevodniškim obrazom, zgubanim in obarvanim s skoraj prosojnim rumenilom cigaretnega dima, da se za tem obrazom skriva več misli kot navadna zapoved, izgovorjena v obliki prošnje – »Vozovnice, prosim.«

Namesto da bi zaradi odsotnosti mojega odziva na ukaz še enkrat ponovil iste besede, je sprevodnik le iztegnil roko, nakar sem se zdrznil in izvlekel vozovnico. Gledal jo je z več zanimanja, kot je katerikoli sprevodnik kadarkoli gledal vozovnico kogarkoli. Uprl je oči vanjo, dvigoval pogled vame ter spet gledal vozovnico. Kot da bi na njej pisal moj življenjepis in prošnja za službo v tem vlaku in je sprevodnik zadolžen, da presodi, ali pišem resnico v življenjepisu in prošnji.

Potem se je odločil sesti na sedež zraven mojega in me povsem osupnil. Takšno ravnanje ni primerno za sprevodnika. On naj bi hodil po vlaku od konca do lokomotive in se vračal. Nikakor ne, da bi sedel zraven potnika s potnikovo vozovnico v roki.

»Dobro je vse, Dejanović, vse je dobro,« je dejal in mi podal mojo vozovnico. Sprva sem bil brez odgovora, zato sem bil za trenutek tiho in le gledal vanj. Niti vozovnice nisem vzel, zato je moral še enkrat trzniti z njo, da bi nanjo usmeril pozornost in jo prevzel. Tudi sam sem moral prebrati, kaj piše na moji vozovnici, da bi se prepričal, da je vse v redu.

»Kako veste, kako mi je ime?« sem vprašal in mu kazal vozovnico, da bi bilo jasno, da na njej ne piše ime potnika.

Toda sprevodnik me je le potrepljal po kolenu in se zleknil na sedež ter molče gledal predse. Nisem bil povsem prepričan, kaj naj, in sem tudi sam začel gledati v smer, v katero je gledal sprevodnik. Nisem opazil česarkoli nenavadnega, česarkoli, kar bi pritegnilo njegovo ali pozornost kogarkoli. Še vedno mi ni bilo jasno, kako sprevodnik ve, kako se pišem, toda trepljanje po kolenu je bilo takšno, da sem slutil, da bi od tega človeka lahko slišal zanimivejše reči od tega, kako ve, kako mi je ime. Na koncu ni bilo niti malo nepomembno, da je izginil obup. Takoj, ko sem spregovoril, obupa ni bilo več nikjer. Forenzične ekipe ne bi bile zmožne najti sledi prisotnosti gospoda Obupa. Verjamem, da se je odkradel v obdobju od takrat, ko se je sprevodnik pojavil, do trenutka, ko sem opazil, da ga ni več. Izkoristil je priložnost, ko je bila moja pozornost usmerjena na človeka v modri uniformi z elegantnim grbom Hrvaških železnic na suknjiču.

 

Prevedla Staša Jovanović in Miroslav Mrković.

Oglasi

 

MATTHEW’S SLAP IN THE FACE

 

‘I’ve used up a lot of time. Quite enough, I reckon. I didn’t keep any aside, although I’m frugal by nature. Then again, the two of you are right: can a person really save time? Is there any point in trying? I don’t know. I only know we can use it up. And I have used up, you see, twenty years and more. I frittered it away just like that. I spent time seeking revenge. Perhaps I shouldn’t have, perhaps it was time wasted. But I had to use it up like that.

‘I don’t know if it’s the same for you two, but I can’t let things go and just put them behind me. That’s how it is even for small things, let alone something like this… If you humiliate me, I have to get my own back. Every day without revenge is like a new spit or slap in the face. A slap is humiliating: you punch someone who’s your equal, but a slap is to put someone in their place.

‘My twenty years began with a slap. If it had just been the slap, I might have been able to forget. Or maybe not… You know that joke?’

We didn’t know it, or at least I didn’t. And I couldn’t even answer if I knew it or not since he didn’t say which joke he meant.

‘Which one?’ the conductor cut in appropriately.

‘The one about the peasants and the Germans.’

‘Go on,’ the conductor said. I couldn’t remember a single joke about peasants and Germans.

‘The Germans are searching a Bosnian village in World War Two. They drag a peasant, his wife and two daughters out of their house and interrogate them. The peasant is helping the Partisans because he is an honest man, but he refuses to say anything.

‘“Speak! Where are the Partisans?” the head Kraut yells.

‘“I don’t know,” the man says with an air of defiance.

‘“Tell us where the Partisans are, or we’ll kill your wife!”

‘“I don’t know!”

‘And the Kraut pushes his wife to her knees and puts a bullet in her head.

‘“Where are the Partisans?” the head Nazi goes again.

‘“I don’t know,” the peasant continues to lie.

‘“Tell us, or we’ll set fire to your house and property!”

‘“I don’t know!”

‘And they set fire to his house and property. He stands there, his daughters too, watching the house burn. Finally it collapses into a fiery heap and the head Nazi asks again:

‘“Where are the Partisans?”

‘“I don’t know,” the peasant says calmly, as if they haven’t just killed his wife and burned down his house.

‘“Listen, we’ll kill one of your daughters if you don’t tell us.”

‘“I have nothing to say,” he answers, as if not fearing for his daughters.

‘And the Kraut takes one daughter and points his pistol at her head.

‘“Where are the Partisans?”

‘“I don’t know.”

‘The pistol goes off and kills the girl. The peasant stands there motionless with his surviving daughter. As if they haven’t destroyed everything before his eyes.

‘“Where are the Partisans?” The head Kraut is angry by now, but the peasant is not.

‘“I don’t know.”

‘“We’ll kill your other daughter if you don’t tell us. We’ll stamp out your bloodline! Where are the Partisans?”

‘“I don’t know.”

‘And they drag the other daughter up in front of him. They don’t shoot her but beat her to death with their jackboots and rifle butts. The peasant can do nothing but look on. He stands there, and in front of him the head German.

‘“Speak! Where are the Partisans?” screams the Kraut.

‘“I don’t know,” the peasant says calmly, which completely infuriates the Kraut.

‘“Speak!” he shouts and hits the man on the cheek with the flat of his hand. The cheek goes red and the peasant holds his fingers to it; his eyes flash and his voice betrays the desire to sink his teeth into the Kraut’s throat:

‘“Oho, so now we’ve started slapping!”’

The conductor burst out laughing; I merely smiled. The joke left me cold. But I nodded to say I understood, while Matthew, still laughing, asked if we realised the full significance of a slap in these parts.

‘You see, Dejanović,’ the conductor remarked when he managed to subdue his laughter.

‘Good point! This joke explains the whole anti-fascist movement and why it was so successful. It’s all in the punchline. It even explains Tito’s legendary “No” to Stalin.’

‘Quite,’ added Matthew. ‘You can walk all over us, burn our land and kill our families. You can do all sorts of things, but don’t slap us. Don’t you dare… You know, a man once slapped me in the face. He didn’t stop at that, but that’s how it started. And I don’t know if I would have ignored the slap if that was the end of it, although I doubt it. It still hurts me today. It was in ‘91. I was living with my parents in Osijek. Now I’m living in Zagreb. But that’s not important. My father was a retired officer of the Yugoslav People’s Army. My mother had retired too. They, my sister and I all lived in the flat. I was about seventeen. My sister had just come of age.

‘I come from a mixed marriage. My old man was Croatian, my mother Serbian, and both as Yugoslav as could be. I didn’t even know their true nationalities until it all started; then I found out my sister and I were half-breeds. Our father assured us it would all blow over, that people were just a bit “brain-fucked”. He brought that word with him from the village in Bosnia where he was born. When someone is brain-fucked it means they’re upset, but their distress is meaningless and won’t have any real effect. Yeah, our father held that people were a bit brain-fucked. Our mother didn’t say anything. She didn’t state an opinion now, nor was she ever in the habit of speaking her mind because her husband was an officer. It was his right to command.

When things started to seethe and churn and people became brain-fucked, my old man remained calm.

‘“I’m a pensioner,” he joked, and then added seriously that he had no intention of getting mixed up in anything stupid, and that this would all blow over; the army would take up position if needs be and say, “Enough!” when it saw that it really was enough. There were those who asked him why he didn’t join in, but my father answered that he wouldn’t get mixed up in politics, and that, if someone were to attack his Osijek, he’d defend it. Until then, he explained, he would have no truck with anything. “I’m a pensioner,” he concluded, half joking, half serious. Then came ’91 and the break-up of the country; no one asked my old man anything any more, and he no longer said anything. Only at home, to us, he’d sometimes repeat that people were brain-fucked, but now even he wasn‘t sure any more. That’s probably why he was mostly silent. He didn’t know what to say, or what to command. Neighbours who we used to be on friendly terms with now avoided us. A cool exchange of “Hello”, “Hello”, was the most it came to. There was no having coffee together, no one asked my parents over, nor did my parents ask anyone to visit. Sometimes the phone would ring. My old man always insisted on answering it himself. He didn’t tell us who called or what they wanted, but we knew they were calling to insult him. Once my sister answered it when he was out. A man asked for dad, and when she said he wasn’t home the man told her to give him a message: that he’d cut his throat and those of his “Chetnik bastards”. We told our father, and he said he’d arranged with a friend from Zagreb to rent his flat. The friend travelled abroad and left the flat empty. My sister was due to start university anyway.

‘“He’ll be vacating the flat some time before summer. Take your brother with you and stay there until all this calms down a bit. Mum will go with you to help you settle in. I’ll stay here to look after the flat here,” our old man ordered. But the friend didn’t vacate his flat before summer; there had been complications and now he didn’t need to leave until sometime in August. My sister went to sit the entrance exam, passed it and returned to Osijek to wait for the beginning of the academic year. Having nothing to do, she just met friends and hung out in cafés. The old man’s orders were postponed until August. He wasn’t happy with the situation, but he didn’t seem worried. The only thing he couldn’t hide was his age. All at once he began to look old, and you could see he was a pensioner.

‘It wasn’t long after we celebrated my sister’s acceptance at the Faculty of Agriculture – a little party at home – that I had to endure my slap. It was early in the morning. Only our parents were awake. A group of men came to the door. Five of them. They squeezed in through the hall. None took off their shoes, although that was a custom.

‘The noise woke me up and I went out. My sister stayed in her room, only opening the door to see what the fuss was about, but our father gestured to her to shut it.

‘The five men were standing in the lounge room: they were young, only a few years older than me. My parents stood opposite them.

‘“Guys, I’m Croatian,” I heard my old man say.

‘“You’re a dickhead, not a Croatian,” the shortest of the five answered; later I found out his name was Darko. He was holding my father’s pistol. They had come to search for hidden weapons, they said, and had found the pistol my father kept as a memento of his career. “What do you want with this gun? You, Yugoslav – what’s with the gun?” Darko was shouting and hitting my old man in the chest with the grip of the pistol. He didn’t react, but I rushed up to stand between the two of them. Darko shifted the pistol to his left hand and slapped my face with his right. I was boiling over with a seventeen-year-old’s fury, but my old man stopped me from pushing in front of Darko again. My mother held on to me.

‘“Where do you think you’re going, little Chetnik?” Darko remarked to me and then turned again to my father. “Were you keeping this gun for him? To fire at us?”

‘“No. It’s a memento. I’m a pensioner.”

‘“A pensioner? And where did you work. Eh?”

‘The old man was silent. He realised they knew he’d been in the Yugoslav army. They obviously knew all about him, and his wife and children as well. Now Darko slapped him in the face too, and he didn’t look up, so Darko wouldn’t see his eyes. Then one of the others in the group came up in front of Darko.

‘“We’re confiscating the gun. We can’t let everyone in town be armed.”

‘“Alright,” the old man answered, his gaze fixed on Darko, who had gone up to the door of my sister’s room.

‘“All of you – it would be best for you to leave town. We only came to search the place. But there are those who come for other reasons.”

‘“Alright,” the old man replied, still watching Darko, who opened my sister’s door, went inside and shut the door again.

‘“Are we agreed?” the polite one asked.

‘“Yes, we’re agreed.

‘“Look at me, so I can see we understand one another.”

‘My old man shifted his gaze from the door of my sister’s room and looked at the polite one.

‘“Good, now we’ll search the flat for any other weapons and then we’ll leave you to pack your bags. While we’re searching, you sit down here nicely and drink your morning coffee,” he gestured towards the table.

‘We sat down, and the four young men began to rummage aimlessly through our drawers and cabinets. One went into my room and dug through everything there. Another made a mess in my parents’ bedroom. The other two rummaged around in the lounge room and the kitchen. No one went into my sister’s room. Neither did anyone come out.

‘It all lasted maybe another ten minutes, and then Darko opened the door my father had been staring at all the time without even blinking. The young men gathered together and left. The polite one, as he left, remarked to my old man to “be smart”, but he made no reply. He was still staring at my sister’s door. Finally she came out, white-faced and with shaking legs, and went to the bathroom. She didn’t speak to any of us, and none of us asked her anything. Ever.

‘We slept in the flat for another two nights, and then we all went by car to Zagreb. My father’s friend let us sleep at his place until he left for Germany.’

 

SLAVIJA SQUARE

 

Matthew fell silent for a moment; the conductor was looking down at his knees, and I didn’t quite know what to say. I wanted to ask him about his sister but couldn’t pluck up the courage, and at the same time I couldn’t resist.

‘Did you ever ask your sister what happened?’ I cut in, ignoring the reproachful glance of the conductor.

‘No. There’s nothing to ask. It’s obvious what happened. Tijana is a strong girl. She finished university and got a job. She has a daughter and a husband… We’re not really in touch. We haven’t seen or called each other for a few years now… I never asked her anything. I used to start talking about that day, but she’d stop me. The first few times she changed the topic as if unintentionally, but later she told me I got on her nerves by constantly reminding her of it. I never spoke about her or wanted to find out anything. Mostly I spoke about myself: about the slap, and a bit about my father and the stroke he suffered less than a year after we moved to Zagreb. And a second one that finished him off a few years later. I told her I thought the old man had been broken by the slap he was unable to respond to. I tried to tell her that I too felt the burning shame of my slap even years later. It’s not like I didn’t care about everything else that happened, but from that day on I began to concentrate on the slap. Probably I’ve exaggerated and embellished it all this time. I’ve stewed over it so much I could tell you exactly where each of Darko’s fingers contacted my face. I could plot every position of his hand as it swung towards me. But it would be hard for me to guarantee that’s how it really was because I went over and over the slap as if I was playing Chinese whispers with myself.

‘Every thought of my parents or Tijana on that day would take me back to the slap and I’d grasp it like a baby gorilla holding on to its mother as she jumps from branch to branch. Instinctively I reduced that day to the slap and all the twenty-two years since to paying back that debt, plus interest. I knew at once I’d have to wait. I didn’t know it would be quite so long, but I knew I’d wait a while to get any sort of revenge. It was on my mind the moment after the slap. And it’s good my mother stopped me because my revenge would have failed just then. I didn’t know that, being so young, and I didn’t behave well towards my mother from then on. I know my mother wasn’t thinking about that when she stopped me, but she did me a favour whatever her motive.

‘In Zagreb I began to mix memories of the slap with scenarios of revenge. I made childish plans in my head, and a long time went by like that. I imagined going to Osijek armed to the teeth, passing by the sign with the name of the town, hiding behind the bushes and pouncing on Darko. Sometimes I knifed him there and then, other times I took him hostage and spent days listening to his pleas and lamentations, only to put him out of his misery with a bullet in his head.

‘I had all sorts of ideas. Once I started to tell my old man one of them, and he was furious and threw the tube of mustard at me that he’d been squeezing onto his plate next to his frankfurter. He missed, but after that I never said a word about it. Neither to him nor my mother, who I never spoke to anyway because I considered her a coward. But the incident with the mustard made me realise I’d have to wait at least until I moved away from my parents’. Little did I know that the old man would soon be crippled with a stroke, and then dead.

‘My mother needed longer to die. It’s true she didn’t find any friends in Zagreb, but she identified with my sister’s life and kept well, living through her. Women generally don’t die as quickly after the death of their husbands as men do after the death of their wives. It’s not fair, but that is the way it is. My mother began to deteriorate after Tijana moved out and started living with her boyfriend, who soon became a husband and father. My mother tried to transfer her concern for my sister to concern for me, but I didn’t let her. I went in and out of the flat, sometimes not speaking to her for days. I ate what she cooked, but never at the same time as her. Her questions and advice got on my nerves. I didn’t want to mention that day to her, to humiliate myself and rehash the slap she hadn’t let me avenge. And so the years went by.

‘The slap didn’t leave me, but my ideas for revenge were looking ever more unreal. I didn’t yet know the names of any of the five who had raided our flat. We heard that a man moved in, but he didn’t stay for long. There was a succession of tenants for a while. In the end, one lot stayed and are still there today, but they have no idea we ever lived there.

‘In particular, I knew nothing about Darko, not even his name. All my ambitious plans consisted only of executions performed one way or another, but there were absolutely no preparations. I was afraid the only moment for reacting to the slap had been immediately afterwards. And my mother had prevented me. If she hadn’t, maybe Darko wouldn’t have gone into Tijana’s room at all. He might have killed us all on the spot. Who knows.

‘By now I had a nightmarish mess in my head. I mixed memories of the slap with fantasies of revenge and the realisation that all this was crazy. I didn’t know how to stop, and I didn’t want to give up my plans for collecting the debt. I have no idea what would have happened if it hadn’t been for a bit of luck.

‘Three or four years had passed. I met an old school friend from Osijek at university, and he started talking about what happened there in ’91. He said he’d heard about the raid on our flat. He mentioned it apologetically, and then, as if wanting to redeem himself, said he’d heard that one of those involved was Darko Kontić, later a local entrepreneur and owner of an Osijek bar.

‘“He’s not exactly a tycoon, but he’s not doing badly. He’s expanding – and importing something. He must be into black marketeering. No one knows exactly what he does. He’s not a big fish, but he’s definitely a fish,” my friend explained. Darko Kontić wasn’t mentioned in the newspapers. There were no photos of him so I couldn’t check whether he was truly one of the five. But still, I had a lead. I had to find out if I really had uncovered one of them. If I had, he’d lead me to the others one way or another. I memorised the name Darko Kontić. But I couldn’t go to Osijek immediately because of my mother, however much she got on my nerves. I knew she’d waste away if she heard I’d gone back. Maybe she’d die of fright. I didn’t need that. So I waited and went through the papers; every day I bought Glas Slavonije, the local paper from Osijek, to see if there was a photo of the young local businessman Darko Kontić.

‘My mother died seven years after my old man. A few months before her death, I finally came across the story I’d been seeking in the paper. Darko Kontić, the successful entrepreneur from Osijek, had become the exclusive importer of Serbian kajmak cream for Croatia. It wasn’t much, but Slavonija took pride in its young man’s success. Well, Darko wasn’t so young any more, but he was still youthful-looking. In the photo he seemed only a little more mature than in my memory. He was smiling and posing in front of a fridge full of kajmak.

‘“I heard about Darko having been in your flat because he’s become well known in Osijek. Word about him spread, and we heard that he’d started business during the war. Mostly there was talk about him trafficking across the border with whatever he could find, but others say he raided houses, too, and was part of a team that used to intimidate people. That’s how he earned his money before he started black marketeering. He and some others got names and addresses and proceeded to drive people out of their homes. They say he operated in our area, and I heard he raided your place too,” my university acquaintance told me. I remembered every one of his words when I saw Darko’s photo in the paper. Smug and successful, in a suit, with a serving of kajmak in one hand. He has no idea, I thought to myself.

‘I quickly realised I had to concentrate on Darko and that it was pointless to dream about the others until I’d dealt with him. My mother was still alive, but you could see she wouldn’t last long. I managed to be on good terms with her again before she died. I sat next to her bed and listened to her stupid plans for me. And I didn’t say they wouldn’t eventuate, although I knew they never would. I told her I’d try; I nodded and let her ruffle my hair. I was waiting for her to die and making my own plans. I was no longer a day-dreaming teenager. I knew I first had to find out all I could about Darko, and only then work out the next step.

‘A week after my mother died, I travelled to Osijek again for the first time. I found Darko’s bar and had a drink. He wasn’t there. I visited old friends to re-establish contact. I was careful not to mention Darko to anyone for a long time.

‘I went to our block and found out who was living there. I knocked on the doors of neighbours, greeted them with a smile, even sat and drank a glass of rakija with some and listened to their justifications.

‘“Politicians are shit. They set people against each other so as to make money,” explained the neighbour who had been one of the first to take Tito’s picture off the wall and put up Tuđman’s instead. He left Tito under the wardrobe just in case; you never know. Now he didn’t have anyone’s picture on the wall.

‘I began to roam around Osijek, gathering information bit by bit. I felt I should do things slowly so no one would notice. Osijek is a big city, but small enough that too much haste would draw people’s attention. They would hear I was asking questions. The news would reach Darko, too, and I didn’t want that to happen. That’s why collecting information took so long.

All this time, Darko flourished. It may not have been the mushrooming prosperity he wanted, but prosper he did. He drove a good car, had a wife, two children and a lovely house, and travelled regularly. He owned several companies and had wound down two or three more. From time to time he bought land, property or a share of a new building, and then resold them. He made money on everything, a bit here and a bit there, fucked a few people over, but no one badly enough that it would cost him dearly. He was unintentionally clever; strong enough for people to know him, but weak enough that they didn’t feel threatened. He wanted to be bigger and stronger but couldn’t quite make it. He joined the regional party, but they didn’t take much notice of him either. He paid them protection money like a middling entrepreneur, and they didn’t trouble him too much with inspections and audits. He opened a restaurant with a delivery service, and the city councillors ordered čevapčići, patties and kebabs – with free kajmak.

‘He tried calling himself the Croatian King of Kajmak, thinking the title would bring extra status and money, but the nickname didn’t catch on. Kajmak didn’t come to Croatia solely through him anyway. It’s not the kind of product that can have an exclusive chain of distribution. He began going to Serbia more often in recent years. He was trying to find someone to invest in the production of kajmak using their recipe, but in Croatia. Darko would be the local boss, and that person a sleeping partner and financer of things from there. He was offering production of all sorts of things, not just kajmak, but he believed kajmak would be the best way to enter the local market. He hadn’t yet found anyone to accept his offer, but no one had declined either. They were procrastinating, but Darko didn’t know. He thought he was the one in control. And he liked going to those meetings; it was nice to wear a suit and sit opposite another man wearing a suit. He realised he enjoyed being in the company of people with more money than him. He didn’t know that they only accepted him, and wined and dined him, to curry his favour in case by some odd chance he became more important.

‘I knew all this about Darko by keeping track of him and his affairs. In the last few months I began to follow him on his trips to Belgrade. He went by car, I by train. He stayed at the Hotel Slavija. I wasn’t far away.

‘Last month I even went up to him and talked to him. I noticed he ate every day at a fast-food place right next to Slavija Square, near that huge roundabout. Mostly he ordered a gourmet hamburger with chips and a soft drink and sat on the small covered terrace, eating his lunch surrounded by young men and girls. They were noisy; he was in his suit and quiet.

‘I‘d grown a beard and was wearing a baseball cap, so I was sure he wouldn’t recognise me. He wouldn’t have recognised me without them either, but I had the option of shaving off the beard, removing the cap, and disguising myself once more.

‘I went out onto the terrace and sat at the table next to Darko’s. He was eating and took no notice. You could see he was enjoying the hamburger. Then I saw for the first time that he had an extra serving of kajmak. He slathered every piece of hamburger he cut off with kajmak before putting it into his mouth. He was enjoying the food. He even dunked his chips in the kajmak.

‘“You’ll mess up your suit!” I warned him. He started, as if I’d wrenched him out of deep thought.

‘“No, I won’t. I eat here often,” he told me.

‘“I’ve never seen you. I’m here often, too,” I said to him. “But I don’t think I’ve ever seen anyone wearing a suit so relaxed, and enjoying kajmak. If it drips, you can say goodbye to the suit!”

‘“Ha ha, don’t worry. I know how to manage kajmak,” he replied. “I’m the Croatian King of Kajmak!”

‘“I didn’t mean to disturb Your Majesty,” I smiled too, and raised the beer I’d bought solely so as to drink to his health at the right moment. He had a cola and was forced to raise it to return my greeting.

‘“You’re not disturbing me. I like eating here. In the business world we’re always looking for luxury restaurants to do deals at overpriced lunches. Actually we would prefer to sit at this sort of place and eat honest hamburgers or čevapčići with kajmak. All of us are really still working people as far as our stomachs go, so from time to time we need honest food.”

‘I raised my glass to him again and let the conversation die.

‘There was a reason I went to talk to him. I don’t know why, but I needed to know why he always ate there. I’d already chosen that place for tallying the two decades of cold debt. Plus interest. I had to be sure there was nothing about the place that could mess things up or even stop me. A far from proletarian sentiment.

‘And that brings us to the present day. Darko left again for Belgrade, with me following behind. I knew no one would check my bag at the border. I’d wrapped a pistol in a plastic bag at the bottom and, as I expected, I entered Serbia without any problems. I went to Slavija Square this morning freshly shaven and with my hair cut. Darko soon arrived. He ordered a gourmet hamburger, chips and a cola and took it all out onto the terrace on a tray, sat down and began to eat. I ordered only a large serving of chips, and no one noticed that I didn’t take off my gloves when I carried it out to the terrace. I sat behind Darko’s back and watched him eat. I planned to liquidate him as soon as possible and then disappear. But I changed my mind as I watched him. He was enjoying every mouthful, so I left him to it. I let him cut up his hamburger, spread it with kajmak and wash down each mouthful with cola. I was feeling strangely benevolent, even though it wasn’t smart for me to sit there any longer than necessary. The longer I sat, the more time people had to notice me for some reason, to look at me and remember me. When he spread the last mouthful with kajmak and put it in his mouth, I took out the pistol and rested it on my knee for a moment, just to catch my breath. Then I stood up. Darko swallowed his mouthful, and even though his back was to me, I know he enjoyed the combination of hot minced meat and kajmak. He swallowed it but didn’t have time to regret that he’d finished his lunch. I shot him in the back of the head. He fell forward, and there was a commotion on the terrace. There were screams and the sound of tables being overturned. People went all brain-fucked, and I left the terrace and walked quickly around the corner, and then another. I put the pistol back into the plastic bag and caught a taxi to Zemun on the western outskirts. There I took the first bus to Nova Pazova. I got rid of the pistol and the plastic bag, calmed down and waited for this train.’

‘How did you get rid of the pistol?’ I had to ask.

‘I took it apart and threw it into a sewer. If anyone ever finds it, they won’t be able to link it to anyone. And if they connect it to Darko they’ll find it very hard to link it to me.’

I sat there, not knowing what to think. The fellow had just told me how he’d killed another man.

‘All nicely planned, all traces hidden – and then you tell me everything,’ I quickly summarised.

‘I’m not worried. I’m sure you sympathise. I’ve told you everything and I’m sure you understand. I had to tell someone. For a long time I planned to first remind Darko, to tell him who I was and why I was killing him. But then I realised it would bog me down. It would lead to arguments, pleas and denials. He’d offer to let me return the slap. He’d insist he only went into my sister’s room to search it. He’d go on and on about it. No, I knew everything I needed to know. And then again, something in me makes me want to tell the whole story as best I can. That’s what I’ve done, and the rest is up to you,’ Matthew concluded, raised his hand in farewell, and left me alone again with the conductor.

 

Translated by Coral Petkovich

Ogledalce, ogledalce

Posted: Ožujak 7, 2012 in Priče
Oznake:, , , , ,

Malo mi je falilo da obgrlim vlastitu glupost i plivam u njoj. A opet, malo mi je falilo i da uzmem ogledalce, podignem ga visoko u zrak, hodam gradom i plašim, užasavam i tjeram da me mrze – ti ljudi. Baš se pitam šta je bilo s klincem koji je rekao da je car gol. Je li bar junački umro.

Kažu da sam pretjerao, kažu da se bezveze mučim. Kažu da svi žive tako i da moraš moći pustiti kraju. Ja mislim da seru. Serem i ja. Ako već ništa ne mogu promijeniti, onda mogu bar popizditi. Mogu se jebati, kad već ne mogu njih. A tko su oni? Oni, to si ti. Mrzim te. Glup si. Ne znam jesam li ja išta pametniji, ali znam da si ti glup. Mrzim tvoju glupost, mrzim tvoju tupost, mrzim tvoju bezosjećajnost, mrzim tvoju lakoću, mrzim tvoju sreću, mrzim tvoju milost, mrzim milost prema tebi, mrzim te. Ti, moj omraženi čitatelju, si razlog zašto sam ja nesretan. Osjećam se loše kad te nema, osjećam se loše kad si prisutan. Možeš li ikako nestati iz moje glave. Sve što sam dužan, dužan sam tebi. Ti si ono što ne želim biti, a sve što jesi jest ono na čemu ti zavidim. Ti si na dvoru, a ja sam prognan, iako su vrata sasvim slučajno otvorena. Ne znam žonglirati, pa se ne usudim ući.

Kažu da ima prečih stvari. Kažu mi da ima prečih stvari. Postalo je besmisleno govoriti… Ne razumiješ me. Ne shvaćaš što ti govorim. Znam kako ti je. Ni ja ne shvaćam zašto si ti toliko glup. Molim te, nemoj me odbaciti.

Voli me, zavoli me, gledaj me, čekaj me, pazi me, drži me, slušaj me, zezaj me, misli na me, trebaj me, poštuj me, veži me, izdrži me, vodi me, prati me, osjeti me, dodirni me i ja ću tebe.Obećajem.

Kao klinac želio sam rat, tako sam mogao biti junak. I dalje želim biti junak.



ARMIRANI BETON

Posted: Veljača 10, 2011 in Priče

 

Moja zgrada je krupna i duga. Njoj su prozori oči iz kojih će, samo što nisu, početi kliziti suze i zaliti joj ispucalu sivu kožu. Neće ju zacijeliti, tek zatamniti još koju nijansu. Nedovoljno da bi čovjek primjetio, kao što ne primjeti ni kako kosa raste – vidi tek da je narasla. Moja zgrada ima pet katova i dvanaest ulaza. Netko bi rekao da je to dvanaest zgrada, ali nije. To je jedna golema zgrada, jedna stara zgrada. Moja zgrada je mudra, ali nikako nije pametna. Ona je, kao i starci, neprimjenjeno pametna. Mnogo je iskusila i pritom mnogo naučila, ali naučeno nikada nije mogla primjeniti. Tek joj se ta mudrost urezala u drvene rukohvate u stubištima. Neiskoristive lekcije su silna stopala prignječila i utabanala u betonske pragove. Ljudske gluposti, kao takve prepoznate, izgovorene su u mojoj zgradi i riječi su ostale zarobljene u šahtovima liftova. Lutaju tamo kao duhovi, odbijaju se od zidova i zvone o lim kabine. Ljudi ih ne mogu čuti, tek naslutiti.

Vedran i Vesna živjeli su u mojoj zgradi tek godinu, možda malo duže.. Bili su tihi, zastrašujuće tihi. Iza njihovih vrata nije se čula muzika. Nisu se čuli uzdasi, a svakom bi odmah bilo jasno da su par, čim bi ih vidio. Vesna je bila starija trinaest godina od Vedrana. Bila mu je i cura i tiha ljubavnica i majka. Njegovoj pravoj majci, to se naravno nije dopalo. Pa su Vedran i Vesna došli živjeti u moju zgradu.

Moja zgrada je trpeljiva. Za dvanaest ulaznih vrata ti ne treba ključ. Tek za poneka ti zatreba strpljenje ili lukavost. Pričekaš nekoga da izađe ili pozvoniš i kažeš da si poštar, pa možeš ući. Moja zgrada ne razlikuje cipele poštara zloglasnika od obuće onoga koji nosi dobru vijest ili mirovinu. Stpenice su u njoj dovoljno male za tek prohodalog dječačića i dovoljno zahtjevne za punokrvnog mladića. U mojoj zgradi ima životinja svih vrsta, moja zgradi ih sve prihvaća. U njoj su sanjali ljudi, psi svih veličina i rasa, od pekinezera do pit bulla, štigljici i papagaji, golubovi, vrapci, zmije i leguani.

– Nemamo ništa za stanarinu. – rekla je Vesna, dok je Vedran doručkovao. Govorila je tiho, kao i inače. I Vedran je jedva čuo njen glas. Nije odgovarao. Ne zato što nije htio, nego jer nije mogao reći ništa smisleno. Shvatio je, napokon.

– Nemamo baš ništa. Ne možemo ni naći novi stan, jer svi traže stanarinu unaprijed.

– Možda nešto smislimo. – rekao je Vedran tek da nešto kaže, a Vesna se okrenula. Otvorila je prozor i zapalila cigaretu. Na dasci pod prozorom je stajala pepeljara, ukradena iz nekog kafića. Vedran ju je bio jednom donio i veselo pokazao svojoj curi. Položio ju je na stol, kao što mačka na otirač pred vrata položi mrtvu pticu, da pokaže gazdarici svoj doprinos prehrani čopora. Vesna ga je majčinski podragala po kosi i zavodnički poljubila u usne. Ta pepeljara je uzrokovala jednu od najstrastvenijih ševa Vesne i Vedrana i jedan od najboljih dana. Cijeli su proveli na relaciji krevet – prozorska daska, na kojoj je, kao trofej, stajala pepeljara.

Preko cigarete su se upoznali. Vesna je došla iz Slavonije, iz nekog sela, raditi u hotelu u Vedranovom dalmatinskom gradiću. On je u hotel dolazio ispomagati u kuhinji. Zajedno su pušili pred vratima. Ona je imala 35 godina, on pune 22. Brzo su se ljubili. Ne u hotelu, naravno. Prvo tajno, ponoći, na klupicama na plaži. Ona je sjedila na njemu i cijelog ga lizala, ljubila i grizla. Sve bez glasa, gotovo bez daha. Njemu bi dlanom začepila usta ako bi počeo preglasno dahtati.

Po mojoj zgradi je proljevano mlijeko, krv, suze i znoj. Na njene zidove je kapala sperma i sluz. Po mojoj zgradi su pišali i pisali. U njena stakla su dahtali i prstima ispisivali dječije poruke svijetu. Gotovo svaki komad drveta u mojoj zgradi je rezbaren, ispunjen srcima probušenim strijelama, čudnim matematičkim kombinacijama kao Marko + Biljana i zastrašujućim porukama, prijetnjama i klevetama. Moja zgrada je sve to osjetila, čula i pročitala, ali nikada naglas ponovila ili odgovorila.

Sva tišina i tajnovitost Vesnu i Vedrana nisu spasile. Brzo je cijelo mjesto znalo za njih. Oni koji su im odobravali su šutjeli, a ovi drugi su pričali. Brzo je Vedranova majka prestala ići susjedama, jer je u njihovim očima vidjela da su, taman prije nego što će ući, govorile o njenu sinu i slavonskoj drolji koju fata gdje stigne. Brzo je majka sinu prenosila što mjesto priča i što je mislila da priča. Brzo mu je iznosila svoje zahtjeve i očekivanja, svoje nade, strahove i mržnju prema slavonskoj drolji. Brzo su Vedran i Vesna otišli iz mjesta i našli sklonište na trećem katu moje zgrade.

Moja je zgrada njemo oplakala mnoge skakače, s balkona i s krova. Njemo je i ismijala penjače po fasadi. Odslušala je ona mnoge zaljubljene i piskutave kako viču imena svojih djeva. Čula je i gitare u parku koji su raspostrli pod noge moje zgrade. Slušala je pijane i zaljubljene.

Moja se zgrda mazila s velikim drvetom. Ono ju je lišćem golicalo po uglu sve dok ga nisu posjekli, jer je korijenom prijetilo temeljima moje zgrade. Ona je gledala kako ga režu, granu po granu, pa deblo. Od stabla je dugo u parkiću stajao samo panj, koji su maknuli da tamo izgrade pješčanik. Kao da su zgrada i drvo imali djecu, koja bi se igrala u pješčaniku. Djecu, koja bi puštala tamo korijenje i gradila fasade.

– Za tjedan, najviše dva tjedna, moramo izaći iz stana. – rekla je Vesna gledajući preko ograde balkona u park. Ona i Vedran nisu nikada izlazili na balkon. Tamo su sušili veš i to je sve čemu im je balkon bio koristan.

– Znam. – odgovorio je Vedran i prišao do pepeljare da otrese pepeo. Ostao je tamo i gledao u park.

– Nemamo kud.

– Znam.

– Najbolje da svako ode svojoj kući.

– Nema šanse.

Nisu više pričali.

Zidovima moje zgrade teku struja i voda. Kroz njih prolaze stotine tisuća jedinica i nula. Cijevi su joj u svakom hodniku, svakom zidu. Moja zgrada u podzemlje propušta govna. Zidovima moje zgrade se razlilo već mnoge ledene vode, zimi. Nju su bušili i krpali. Moju zgradu su dograđivali i rušili, probijali vrata, vješali klime, zidali. U mojoj su se zgradi rađale i umirale sobe. Moju zgradu su mazali svim bojama. Ona nijednu nije zaboravljala. U svoj beton ih je sve bar djelomično upijala, gutala. Nijedan zvuk iz moje zgarde nikada zauvijek nije nestao, tek bi utihnuo.

– Ja se nikada neću vratiti. – rekao je Vedran nekoliko sati kasnije. Vesna je ležala i isto mislila, samo bez Vedranova prkosa. Isto je mislila, samo suzno. No nije plakala. Slijevale su se iznutra, s unutrašnje strane očiju, s nevidljive strane jagodičnih kostiju, preko zuba i jezika. Mogla je okusiti neisplakane suze dok su klizile i nalazile put niz jednjak.

Moja zgrada nije izgrađena na groblju, ali su u njoj mnoge grobove iskopali. U mojoj su zgradi nosevi pucali, kao plastični prekidači za svijetlo. Stotine, ma tisuće zuba je izbijeno u mojoj zgradi. I ljudi i životinje su grizli u mojoj zgradu. Mnogo glava je moja zgarada razbila što vratima što betonom, na koji bi pala glava. Starački kukovi su pucali na njenim stepenicama, a podrum je sakrio i nekoliko čeda u vrećicama.

Vedran i Vesna šaptali su nekoliko rečenica i poljubili se u krevetu. Ustali su i polako prišli prozoru. Zapalili su i oslanjali se jedno o drugo pred pepeljarom. Na balkon su izašli bez oklijevanja i zajahali ogradu. Nisu se držali za ruke. Bez oklijevanja su se prevalili i strovalili. Vesna je pala na travu i polomila trinaest kostiju. Vedran je glavom udario o betonski rub pješčanika i umro. Gledala ga je kako izdiše, moja zgrada.

ARMIJA U PLAMENU

Posted: Siječanj 19, 2011 in Priče

U snu sam sanjao sebe, usnulog, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe, kako sanjam sebe. A onda smo se probudili…

DJEČAK KOJI JE RASPLEO GORDIJSKI ČVOR

Posted: Prosinac 26, 2010 in Priče

Lica kao u zaljubljenog Džingis kana Matej povlači korak, Strossmayerov kip prstom upire u njega. Onako strogim pogledom promatra trg pod svojim nogama. Svaki dan pod njegovim prstom prohujaju desetci pasa, uvijek isti. I Matej, samo on ne prohuja. On sporim korakom, kao da ispituje je li tlo uistinu čvrsto pod njim, radi svoj krug. Psi se ne obaziru na njega, a ni on na njih. Znaju ga, odnjušili su ga. Tek ponekad, neki novi štenac zbunjeno zalaje, ali to Mateja ne može smesti. On lijevom rukom lupka po rubu šilterice dok hoda pogleda uprtog u zemlju. Kao da smišlja zašto Josip Juraj tako prijeteći gleda i na koga upire svoj dugi metalni prst.

Voditi se načelom gordijevog čvora znači podrazumjevati da najjednostavnije ili najvjerojatnije riješenje istovremno jeste i točno riješenje.

Matejeva odjeća je odjeća starca i djeteta. Obučen je pretoplo, uvijek pretoplo. Majka pazi na to. Ne smije mu biti hladno, pa Matej i po ovoj – tek sipećoj kišici ima i košulju i džemper s nekim kariranim uzorkom i jaknu koja je nepropusna za vodu. Nije hladno, ne vidi mu se ni dah. No majka brine, majka sjedi na klupi, promatra Mateja i brine. Do nje su vlasnici pasa i zna ona da je ruglo da vodi sina u šetnju, kao što oni vode pse. Ali ne brine majka Nevenka zbog toga.

Pokoja kap se cjedi niz njegove drhteće prste, a Matej osjeća kako voda klizi niz ruku i u rukav. Usprkos svim majčinim zaprekama kiša mu vlaži dlakave podlaktice. Grbavi zglobovi šake su mokri, ali i dalje lupka po kapi. Dok krug ne završi. I tako svaki dan.

– Idemo. – kaže mu majka i Matej bez pogovora polazi za njom. Njegovo blago lice ponovno se smiješka, a majka ga palcem miluje po ruci za koju ga drži. Odlaze preko ceste, pa na autobus za Veliku Goricu.

Pokušavala je Nevenka i ne otići jedan dan s Matejem na put do Zagreba, pa do Strossmayerova trga. Ali je Matej za takvih dana bio puno nemirniji i nemarniji. Zaboravljao je majčine molbe i prolazio stanom ne koristeći vrata.

Nije normalan, zna Nevenka. Ne krivi mu oca što je pobjegao vidjevši Matejevu izopačenost prvi put. Pobjegla bi i ona da može. Pa pobjegla je, ali je Mateja morala povesti sa sobom. Ali bar je pobjegla od očevidaca. Sva sreća, nitko susjedima nije vjerovao, pa je mogla mirno nestati. I razumije ih Nevenka. Pa i njoj je strah zauzeo desnu srčanu klijetku i kroz nišan gleda Mateja u lijevoj.

– Čekaj. – baš zbog straha govori Nevenka pred vratima u stan i stišće Matejevu ruku u svojoj. A on joj se smiješi, onako široko da će mu svaki tren slina kapnuti s ruba usne. Oči mu sjaje dok ju gleda i majka ga uvodi u kuću.

U Anatoliji se nalazilo antičko mjesto Gordion, koje je bilo prijestolnica Frigije, tada Perzijske provincije. U tom gradu je postojao izrazito komplicirani čvor, a proračanstvo je govorilo da će onaj tko rasplete čvor postati kralj Azije.

Zna Nevenka da mora biti tiha, iako joj sin spava. Ali jecaji se nameću dok sjedi za kuhinjskim stolom i pokušava se natjerati da posluša desnu klijetku. Drobi orahe kao i svaku večer. To ju, inače, smiruje i sin ne čuje njeno šmrcanje. Ponovno uzima orah u ruku i drobilicu u drugu. Krcka joj u šaci i ona pažljivo vadi komadiće i stavlja si ih u usta. Ali ne pomaže i jecaji jačaju. Slina joj se nakuplja u grlu, ne zna što joj kapa s vrha nosa, nada se da je znoj. Nevenku je strah i, ma koliko se trudila, ne može se suzdržati da ne pogleda prema zidu iza svojih leđa. A s one strane zida je Matej. Budan sjedi na krevetu i osjeća majčine suze. Čuje on njene jecaje i šmrcanje. Otkriva jorgan, na kojem štrumfovi slave još jednu pobjedu nad Gargamelom.

Nevenka jeca i plače i šmrca. Predaje se vodi i ona izlazi iz nje na sve otvore. Vrećicu s orasima odgurala je od sebe i na stol položila ruke. Drhti sa svih deset prstiju i gleda u zid, koji je dijeli od sobe u kojoj bi Matej trebao spavati. Ali Matej ne spava nego hoda prema njoj. Hoda prema majci i plače, a ona rida. Koliko god puta da ga je vidjela kako prolazi, Nevenka se opet prepada i jeca od straha. Pa kad se smiri jeca od tuge.

– Matej! – kaže ljuto. – Sine, moraš ulaziti na vrata i moraš ih otvoriti. Hoćeš li ikada shvatiti? – govori mu, a ruka joj već leti da ga pomiluje po kosi. Matej rida, sline mu cure preko usana i uporno ponavlja «mama, mama». A majka ga milki po kosi i blagim glasom mu ponavlja.

– Sine, ako te vide da to radiš, opet ćemo morati otići. A ne znam više kuda. Moraš to prestati raditi. – govori mu i pazi da mu ne kaže da ju prepada. Pazi da mu ne kaže da se nikada nikoga nije bojala kao njega. Zna Nevenka da Matej ne razumije. Zna, na kraju krajeva, da ni ona ne razumije čega se boji.

– Sine, to nije prirodno.

I Matej ponovno lupka po rubu šilterice, a Nevenka sjedi na klupi i promatra pse. Do nje sjedi stariji muškarac, čiji miješanac juri pod Strossmayerom kao da mu se ruga, kao da ga izaziva da prestane prijetiti tim prstom i siđe dole sa svog podesta, pa ga pokuša uloviti. Matej je tek na početku svoje šetnje i Nevenka zna da će proći još dugo dok ne dođe blizu početne točke. Njih dvoje uvijek skupa uđu, uvijek na isti ulaz, pa Matej uspori korak i započne šetnju, a Nevenka brzo priđe klupi i sjedne. Ponekad čavrlja s vlasnicima pasa i tako je i danas. Miješančev vlasnik i nije pravi vlasnik. Samo mu je ostala dužnost, jer kćerka se ne drži obećanja da će šetati psa svaki dan, ako joj dozvoli da ga posvoji. Njemu, kaže, ne pada teško.

– To mi je prilika da i ja prošetam. Otkad sam u mirovini zapravo nemam kud ni ići. Jedino mi se ne sviđa da se nije držala obećanja. Silno je htjela posvojiti ovog psa, a ja nisam dao. Nagovarala me danima, na sve načine. I stalno je ponavljala da će ga šetati. Kad nešto hoće nema tog otpora. Znate kakva su djeca… – govori muškarac i grize se za jezik, jer nije siguran da žena dubokih crnih i borama zaokruženih očiju uistinu zna kakva su normalna djeca. Nevenka vidi koji strah prolazi njegovim vijugama i smiješka se.

– Znam. – odgovara i osjeća prkos.

– Moj Matej jednostavno prolazi kroz zidove. I ne da mu se objasniti da čovjek ne može prolaziti kroz zid. – dodaje Nevenka riječi osmijehu na licu. I muškarac se smiješka. Laklo mu je da se Nevenka nije zamislila nad njegovim riječima.

– Kao umirovljeni profesor fizike moram Vam reći da prema kvantnoj teoriji čovjek može proći kroz zid, samo je vjerojatnost da to učini veoma mala.

Muškarac se smiješka svojoj dosjetki, ali Nevenka ne trza ni jednim mišićem na licu. Zaleđena gleda u miješančeva vlasnika. Ni ne primjećuje da se njegov osmijeh pretvara u neugodno smiješkanje, pa u pozdrav.

Godine 333. prije Krista je Aleksandar Veliki u Gordiju čekao kraj zime kako bi nastavio pohode. Pokušao je razvezati čvor, ali nikako nije mogao pronaći kraj užeta. Aleksandar je uzeo mač i rasjekao čvor na dva djela te si tako priskrbio titulu kralja Azije.

Nevenka sjedi i gleda u Strossmayera, a on postojano upire prstom. Crne halje su mu prošarane zelenim tragovima kiše. Onako počešljan kao Asterix sjedi na svom mjestu, a Nevenki se čini da je njemu cijelo vrijeme jasno, pa je zato i miran. Sve je isto i Nevenka sjedi na klupi, isto kao i svaki drugi dan. Jedino, ona bi viknula na kip. Pomišlja da skoči na noge i zatrči se svom snagom, pa protrči kroz Jurajev podest.

– Mama.

Nevenka sjedi i pita se može li jednostavno propasti kroz klupu. U mozgu joj kipi kao u pretis loncu.

– Mama. – ne čuje Nevenka pozive. Tek sporo okreće glavu trgom, gleda pse kako se jure, pa izvrću na leđa i valjaju. Gleda malog debelog boksera koji u ustima nosi ižvakanu lopticu. Polako hoda za gazdom i sjeda pored klupe, na koju mu je gazda sjeo. Bokser je star i pretio. Ne trči mu se. Sjedi kraj gazde i poput njega promatra trg pun pasa.

– Mama.

Nevenkine oči se ne miču. Okreće glavu, očiju ukočenih, pa sabire pse i gazde. Onda vidi Mateja kako kaska k njoj.

– Mama.

Matej trči do majke i prima ju za ruku.

– Mama, ajmo. Napravio sam.

– Što si napravio, sine? – pita majka.

– Napravio sam krug.

– Kakav krug.

– Napravio sam svoj krug, okrugli krug.

Nevenka gleda sina. Oči joj suze i smije se.

– Mama, ajmo. Napravio sam svoj krug.

Priča je objavljena u zborniku “Gradske priče” u izdanju Kulturnog centra Grad (Beograd 2010)

Zvonimir i puška

Posted: Listopad 10, 2010 in Priče

Zrak je već hladan. Provlači se kroz Zvonimirove nosnice i tjera ga na šmrcanje. Miris šume i već istrunulog lišća uvlači se među dlačice u nosu. Lovačka puška u njegovim rukama je teška. Satima se provlači kraj stalno istih ogoljenih stabala, a da nije vidio svinju. Stalno sa sobom šlepa osjećaj da će se svaki tren pred njegovim očima pojaviti vepar, ulov na kojem će mu zavidjeti drugovi lovci. Ali tik do tog osjećaja vuče se i razočaranje. Vepra nema, usprkos šuljanju, usprkos tihom šmrcanju. Ni trulo lišće ne šušti pod nogama. Zvonimir mrzi šumu. Mrzi on i veprove, jelenove, pa i medvjede koje nikada nije lovio. Ali voli da lovi, voli spaziti prestravljenu krmaču i naciljati. Obožava pratiti ju nekoliko sekundi kako juri kroz šumu, ne mari u panici za buku koju proizvodi. Zvonimir voli vidjeti snagu te divlje zvijeri i znati kako svinju ni snaga ne može spasiti od njega.
Još i više od vepra u bijegu, Zvonimir voli vepra u bijesu – svinju koja shvaća da nema izbora, shvaća to na neki svoj divljački, životinjski način, bez da razmišlja. Mrzi strah koji osjeti ciljajući golema leđa zvijeri dok se izvijaju u valovima a vepar juriša prema njemu i Zvonimir, u tim trenutcima, mrzi i sebe. Kažnjava se istim metcima koje ispaljuje u jureću svinju, njegov strah umire s veprom i Zvonimir uvijek nanovo postaje gospodar snažne i hrabre zvijeri, koja ipak na kraju nije mogla da se nosi s njim. Zna on da ga strah nije naveo na paniku kakvu je ispoljila svinja. Njegov strah iz njega izlazi u trzajima, kao i život iz vepra. No, ponekad, Zvonimiru strah na samrti ostavi i ožiljak. U njegovom mozgu proizvede misao da je sretan što ima pušku. Zvonimir tu misao brzo guši, ne dozvoljava joj da dođe do prirodnog zaključka kako bi svinja njega savladala da nema pušku. On zna da ta misao nije njegova, pa joj se otima – zna Zvonimir da on tako ne bi razmišljao.
Ali ovaj put je drugačije. Dok korača šumom Zvonimir ne uspijeva ne misliti o puški. Sam sebe muči pitanjem bi li se, bez puške, usudio proći šumom, u kojoj zna da ima veprova. Ne bi i Zvonimir tu misao tjera od sebe, ali se ona kao dosadna muha stalno vraća i škaklji ga. «Kalibar 300 Winchester Magnum ne plaši veprove. Oni se boje mene», govori si on. Zna da se ističe među lovcima već samim izgledom i uvjeren je da bi se svinje, da mogu pričati, međusobno upozoravale na lovca dugih nogu. Svi ostali lovci su ili veliki debeli ili mali zdepasti. Zvonimir je mršav i visok. Noge su mu nekoliko centimetara preduge, pa mu je trup kratak, a možda se takvim i samo čini jer uvijek hoda pogrbljeno. Svinji bi mogao izgledati kao nekakav križanac kornjače i rode. Zna Zvonimir da one, i bez da mogu pričati, prepoznaju odlučnost i snagu duha u njegovim smeđim očima. Samo ga danas muči je li taj izraz u očima uistinu njegov. «Gleda li to puška kroz moje oči» pita se i odbija se pitati istovremeno.
Sad, dok dugim koracima grabi šumu, Zvonimir se na silu prisjeća vremena dok je bio dječak. Onakav mršav i smotan u baratanju predugim rukama i nogama morao je da se smije forama jačih, tijelom jačih. Morao je, jer su mu samo tako dozvoljavali da sjedi uz njih, da bude prisutan u pričama o tučnjava s drugim ekipama. Ali je za njega uvijek bilo rezervirano mjesto u tim pričama. Uvijek je bio onaj koji je prebrojavao protivnike i dovodio u pitanje akciju. Njemu su se smijali, Zvonimir je bio onaj astronaut koji gubi nadu u spas, jer je kisika premalo, a brod predaleko da bi ga itko našao. Jači dečki su mu se smijali i razbarušavali su mu kosu kao da je mlađi od njih. A bio je od većine stariji. Ipak, ostali klinci iz kvarta nisu se usudili smijati Zvonimiru dok su slušali te priče. To mu je bar na kratko vratilo mir i u potrazi za veprom.
Krmača je izjurila iz gustiša. Nešto ju je nagnalo da pokuša pobjeći i Zvonimir ju nišani. Prati njen trk, gađa i vidi da ju je pogodio. Ali krmača se samo zaljuljala, pa nastavila bježati. Zvonimir trči nekoliko koraka, pa ponovno cilja. Pogađa ju još jednom, ali zvijer ne odustaje. Još ima snage i krmača se probija kroz šumu. Zvonimir trči za njom. Nakratko ju je izgubio iz vida, ali ubrzo dolazi do prevaljene krmače. Ona duboko diše, reži, skviči i pokušava se koprcati. Krmača se pokušava osoviti na noge, nastaviti bijeg ili napasti Zvonimira. On joj vidi u očima strah, mržnju i bijes. Vidi da se krmača nije predala. Trulo lišće se nataplja njenom krvlju i Zvonimir bi mogao uperiti pušku, pa joj skratiti muke. Ali neće on to učiniti. Ne želi da svinja pomisli da joj je puška oduzela život. Zvonimir želi da krmača spozna da ju je on savladao, da je ona, iako veće snage od njega, ipak na kraju njegova žrtva. Krmača se koprca, u Zvonimirovim sljepoočnicama tutnji napetost. Okreće pušku kundakom prema svinji i približava se zvijeri na samo pola metra. Zvonimir uzima zalet. «Moja snaga protiv tvoje, moja pamet protiv tvoje. Ja sam nadmoćan» misli si dok snažno hvata pušku za cijev i zamahuje. Kundakom udara krmaču u lubanju i kosti pucaju. Ali iz cijevi sijeva vatra. Plamen panike u Zvonimirovim očima stiže zahvatiti i njegovo tijelo. Duge, nezgrapne noge, noge stražara koncentracijskog logora, klecaju pod Zvonimirom, ali je metak iz Winchestera brži. Pogađa Zvonimira u prsa i on pada. Leži kraj svinje. Njegova krv se spaja s krmačinom i skupa natapaju trulo lišće. Samo jedno od dvoje još diše. Usprkos prilazećoj smrti, za dah se svom snagom tijela i duha još bori krmača.

Guskin polet

Posted: Listopad 10, 2010 in Priče

Kada žene sitnih guza trčkaraju uz stepenice, nije li to predivno? Svaki korak je skok. A, ako se još i nečemu što je na katu vesele, onda im se pri svakom skok koraku u kosi zavitla ushićenje i pošeremeti im frizuru samo na trenutak. Ne vidiš im lice dok trčkaraju ali znaš da je osmijeh zacementiran pod nosom, usprkos opasnosti da zapnu za stepenicu i razbiju zube. Tako je uvijek trčala i Deana. Svaki njen dar sam ostavljao u stanu. Deani bi za njega rekao na ulazu u zgradu i tako ju tjerao da ide po njega samo da bih gledao njenu guzičicu kako se vrpolji i skakuće uz stepenice.
Ah, Deana, Deana… Nismo si dobri zadnjih dana. Znam čitatelju, bio bi red da ispričam zašto, što se dogodilo meni i Deani. Biti ću kratak i držat ću se činjenica, obećavam. Ležimo tamo na našem premekanom krevetu. Bili smo tamo već cio dan. Grickamo čips, znaš onaj izrezbareni, koji rezbari nepce dok ga jedeš i pretvara ih u samo krumpiru poznati drvorez.
Odlučio sam ispričati sve, točan tijek sukoba mene i Deane. Uglavnom, grickali smo i ona se stisla uz mene. Gledam neku seriju, a cijelim tijelom već počinjem osluškivati njeno disanje. To uvijek kod mene vodi do seksa. Seks je, za mene, uglavnom vezan na osjetilo sluha. Čujem dahtanje, čujem tihe riječi koje Deana govori više sebi nego meni, kao mantru uzbuđenja. Dok prelazi dlanom licem mi, ja to uglavnom čujem. Puno manje mi je važan dodir.
Odlutao sam čitatelju, oprosti.
Deana se stisla i ja sam počeo pratiti njen dah. Vrškom prstiju joj dotičem koljena, tek malo. Počinju reklame i to mi je idealna prilika da se okrenem i poljubim ju. Ona se pušta, ona se ljubi. Ja rukom klizim po njenom tijelu. Televizor buči, reklame su prestale. Ili nisu, ne znam. Moje uho je prilijepljeno za svaki Deanin dah. Dah se spušta na njen trbuh i ja ga pratim rukom. Dahom me vodi kao slijepca. Skidam joj majicu i ona se isteže kao snena mačka. Njen mekani trbuh svjetluca. Duboko udiše na nos i šišti. Obuhvaćam ju i okrećem na sebe.
Ne znam trebam li baš sve detalje pričati. Mislim, oni nisu toliko važni. Ali ne bih htio biti i odvjetnik i sudac, pa bi bio red da iznesem sve, ako već tražim ulogu odvjetnika za sebe. Reći ću sve, sve detalje, i važne i nevažne. Neću naglašavati koji pripadaju prvoj skupini, a koji drugoj, jer to bi bilo manipuliranje, zar ne?
Okrećem ju na sebe, pa privlačim njen vrat sebi. Dok joj ovlažujem vrat da bi njime mogao lako prolaziti usnama, na leđima joj jagodicama povlačim linije. Njena usta su kraj mog uha. Kao što komarčevo zujanje kraj uha liči na prolazak mlaznog aviona, tako je i njen dah sada povik. Kao dirigent mu pridajem tonove bokovima, prstima palim trube, a jezikom dodajem glasnoće. Deana mi pokušava skinuti majicu, ali, budući da ležim, moram se pridići da bi mogla. Svlači mi i bokserice. Zadihana je kao sportaš nakon zagrijavanja, puno ali nikako ne i najviše. Skida svoje gaćice i ponovo se penje na mene. Dok si ga stavlja, ja joj otkopčavam grudnjak i svlačim ga preko njenih ruku.
Nadam se da osjetljive ne vrijeđaju ovako detaljni opisi, ali tako je bilo. Što ja tu mogu? A, ispričati moram, jer ranije smo se dogovorili da pričam sve, pa ne bi bilo u redu da sada stanem. Reći ću sve. Vjerujte, ni meni nije lako ovako pisati o svojoj intimi. Ali hoću i moram. Moram reći.
Sjeda na njega polako i iz uzdaha čujem da pokušava osjetiti svaki milimetar. Polako se uzdiže i spušta. Ubrzanje je gotovo nevidljivo, ali smo i ja i ona sigurni da je tu. Staza našeg seksa je već utabana i samo moramo proći ju do kraja. Krećemo sporo, ali ubrzavamo i pred kraj ćemo već trčati, ma šta trčati, letjet ćemo.
Bio sam jednom u lovu na guske. Nisam ja pucao, prijatelji su. Mene su poveli da vidim kako to izgleda. Psi su utrčali u gustiš i moj drug je stavio pušku na rame. Guske su poletjele iz gustiša. Drug puškom, a ja sam pogledom pratio jednu. Dobivala je na metrima. Njen let je bila linija u nebo. Kao bucmasta strijela je jurila ka željenoj visini. Tamo će odmoriti krila. Ni trenutak se nije spuštala, cijela guska je bila izraz težnje da odmori krila. Ona i strelovita linija bile su jedno. Drug je naciljao i opalio. Prekinuo je guskin uspon, ali meni nije izgledalo kao da je pala. Znam, zvuči nevjerojatno, ali meni se učinilo da je guska eksplodirala. Cijela je nestala, ostalo je samo perje da besmisleno lebdi zrakom. Guska je puknula, raspala se na komade. Istina, meso je palo na tlo, ali to nije bila guska. Guska je bila sastavljena od perja, mesa, ali i od one ravne crte kojom je težila visini na kojoj će odmoriti krila. Eksplozija nije smela ostale guske, svaka je pratila svoju liniju. Da si im htio ispričati što se dogodilo drugoj guski, one bi rekle da ju je upucao lovac. Ništa drugo.
Deana ubrzava, na pola puta smo. Njena glava je spuštena i ne gleda me. Cijelo biće joj je u bokovima i zato joj je glas tako tih. Duboko udiše, trenutak zadržava dah u potpunoj tišini da bi ga s olakšanjem ispustila. Ja joj držim ruku na potiljku i palcem milujem spoj glave i vrata, kraj šume kose. Deana gnječi jastuk u šaci i on šušti. Ja pomažem bokovima. Ujednačen nam je ritam i samo dobivamo na snazi.
Čitatelju, meni je žao, ali ja još uvijek nisam ispričao ništa važno. Bar ne za tijek događaja i pitanje zašo smo si Deana i ja zadnjih dana krvi napili. No, vjeruj mi. Ovo što slijedi je važno.
U stanu do mene i Deane je živjela njena najbolja prijateljica. Prije nego smo mi počeli živjeti skupa, Deana je živjela s njom. Onda se oslobodio stan prekoputa i ja sam uselio, pa k meni i Deana. Uvijek sam sumnjao da su njih dvije sve namjestile tako da ostanu što bliže i nakon što ja i Deana budemo živjeli skupa. Naravno, znao sam da to nije realno, ali se sumnje nisam mogao riješiti. Deana je u stanu prekoputa boravila barem jednako koliko i u našem. I ja sam sve češće bio tamo. Deana mi je govorila da je njenoj drugarici tužno samoj, a ja nisam znao navesti dobro objašnjenje što ne valja s tom teorijom, pa sam i ja išao tamo gubiti dane. Ali sam bio siguran da nešto tu ne valja.
Ali dobro. Vratimo se na dan sukoba. Već smo blizu uzroka, barem mog uzroka.
Stravičan zvuk para dahtanje i šuškanje. Deanin mobitel zvoni i ona više ne diše kao maloprije. Pravi se da prvo zvono ignorira, pa diže glavu na drugo. Na treće uzima mobitel. Ja sam još u njoj, da se razumijemo. Javlja se. Znam, to je njena prijateljica.
– Evo, sad ću. – govori Deana i ja naprasno izlazim iz nje. Točnije, Deana ustaje sa mene. Ja je gledam, ali me ona ni ne pogleda. Oblači gaćice i majicu. Ja ležim, a još mi je dignut, onako u zraku, u prazno.
– Sad ću se vratiti. – govori mi, kao da je to najnormalnija rečenica ni pet sekundi od naprasnog prekida koitusa. Izlazi iz sobe, iz stana i prelazi hodnik. Otišla je u stan prekoputa, a ja gledam sebe, onako dignutog i još vlažnog. Vidim da polako pada, a bilo bi mi draže da eksplodira. Uzimam plahtu i pokrivam se do pasa, da ne gledam to polagano spuštanje. To izgleda tako tužno, kao da malen čovjek pogne glavu pa se polako sjeda na pod i sve više sklupčava. Vruće mi je, pa odgrćem stopala i gledam u ekran.
Ne mogu se sjetiti svih ostalih pokreta i sitnih zbivanja u prostoriji u kojoj sam ležao, pa ih ne mogu ni ispričati. Sjećam se da je Deani trebalo oko deset minuta da se vrati, pa ću odatle nastaviti pričati.
Ulazi u sobu i skida majicu, kao da bi sad trebali nastaviti. Sjeda do mene na krevet i ljubi me. Razmišljam da li da je pitam je li potpuno luda. Ona klizi niz moj trbuh i odgrće plahtu.
– Jesi ti skroz pukla? – pitam ju dok je na rubu da ustima priđe sklupčanom malom čovječuljku pognute glave. Okreće se i gleda me. Vidim joj u očima da nije luda, da se nadala da će brzim prilaskom čovječuljkom izbjeći svaki govor. Ali samo me gleda. Zna da o nečemu pričamo, ali ne zna o čemu. I što je još gore, u očima joj vidim da joj je teško. Ne da ju grize savjest ili da se pita koji joj k. Bi. Ne, ne. Ona me gleda i pita se samo pitanja o meni. Kao da sam ja izveo ovaj luđački pothvat.
Oprosti čitatelju, teško mi je ovo pričati bez vrijednosnih ocjena. Znam, nisam to obećao. Obećao sam hladnokrvno iznošenje događaja. Pokušat ću se bar u nastavku suzdržati.
Deana me gleda i nakon jako dugih sekundi me pita što je.
– Kako misliš što je? Jebote. – odgovaram, a na kraju «jebote» je onaj prizvuk koji naznačava da sam još nešto htio reći.
– Kako što je. Pa, istrčala si iz sobe, iz stana i otišla kod frendice.
– Zvala me da joj popravim bojler. Znaš da ona ne zna, a htjela se tuširati.
Deana i dalje ima izraz lica kao da smo nas dvoje gledali televiziju u trenutku njenog trčanja u drugu prostoriju.
– Možda sam ja lud. Možda bi trebao provesti opsežno istraživanje javnog mijenja, ali nekako sam uvjeren da bi 99 posto ljudi reklo da nije normalno da usred seksa skočiš sa mene, istrčiš iz sobe i stana te odeš kod prijateljice popraviti bojler. Bar 50 posto bi i javljanje na mobitel smatralo nenormalnim usred seksa, dok bi onih drugi to smatrali uspaljujućim egzibicionističkim momentom, budući da osoba s druge strane telefona ne zna da je u tebi još jedna osoba. Ako me još uopće smatraš osobom, naravno. – izrecitirao sam brzinom onog pjevača Skatmena, bar tako mislim da se zvao.
– Pretjeruješ. Šta nas sprečava da sad nastavimo, a ona se može mirno tuširati? – gotovo s visoka mi je odgovorila Deana.
– Ma boli mene za njeno tuširanje. Jesi ti luda? Halo – viknuo sam i skoro joj prstima kucnuo u čelo, kao da provjerim hoće li se neko živo biće javiti s druge strane. Halo, reklo bi to biće a ja bi ga s glasom punim samilosti upitao: Jesi usamljen?
Znaj, čitatelju, ja ne pamtim sve riječi naše rasprave/svađe. Ovo je tek presjek, točnije ovo su riječi koje sam upamtio. Početka se dobro sjećam, ali ostatak mi je pomalo izgubljen. Znam sa sigurnošću da sam riječi i u vlastitoj glavi ganjao kao muhu rukom. Kad sam bio siguran da sam se pravoj riječi dovoljno prišuljao da ju uhvatim, ona bi mi izmakla i iz mojih usta bi izašlo nešto drugo, što liči na tu riječ, ali nije dovoljno jasna i precizna da Deana shvati.
Deana je glasno udahnula, onako umorno, i zapalila cigaretu.
– Mogli smo lijepo nastaviti, a mi se sad tu raspravljamo. Kao da ti je draže raspravljati se, nego ševiti se. – rekla je bez da me pogledala.
– Ja ozbiljno počinjem sumnjati da sam ja lud. Možda. Dobro, jel znaš ti kako se ja osjećam? – pitao sam i stvarno me zanimao odgovor. Kao da sam se nadao da ona ima tu riječ, da ju čuva negdje u nekoj ladici, spremnu da ju izvuče. Možda je blesavo, ali nadao sam se da će ona znati riječ koja je odgovor na moje pitanje i tako me lišiti lova za muhom.
– Kako se osjećaš?
– Ličim si na lika iz jednog od onih filmova u kojima se pomiješaju stvarnost i san. Svaki od njih je u početku siguran što je san, a što java, ali se onda sve pomiješa pa ih zbuni. Onda na kraju skontaju da su sve bili zamijenili. Zapravo, znaš kako se ja osjećam? Kao Bruce Willis. Ti vidiš duhove, a ja tek počinjem sumnjati da duhovi postoje. Nisam još shvatio da sam i sam duh, ali shvatiti ću. Pa će mi biti jasno i zašto mene, za razliku od prijateljice, ne smatraš osobom. Pa ja sam duh, jebiga.
– A šta tebi ona smeta? – pitala me, a ja sam bjesnio jer koristim pet, ma šta pet, bar pedeset puta više riječi u ovoj svađi.
– Pa kako ne zna popraviti bojler, tj. ispustiti vodu, a u tom stanu s takvim bojlerom živi već pet godina?
Htio sam reći da vjerujem kako je znala za naš seks i da je samo zato nazvala, da nas omete. Htio sam reći da se samo zato odjednom odlučila tuširati. Ali sam znao da će to zvučati veoma paranoično. Čitatelju, znaj, moj problem je možda što sam stvarno lud. Zato me je strah da zvučim paranoično. Onaj zdravi dio mozga mi govori da ne izgovorim te paranoične pizdarije, jer je to ludo, pa sam tako i tijekom svake svađe istovremeno posvađan i sam sa sobom.
E da. Čitatelju, važno je reći da ja u stanu imam pištolj. Riječ je o Češkoj zbrojevki, za koju imam dozvolu za držanje. Imaj to na umu. Kupio sam ga otprilike u razdoblju koje je završilo mojim odlaskom u lov na guske. Zanimalo me oružje, mislio sam si kako je moj otac, moj djed, kako su svi moji preci imali bar jedan komad oružja i njime za života sigurno ubili nešto, pa sam si odlučio nabaviti i ja pištolj. Vidjevši eksploziju guske sve je izgubilo čar, pa i moja zbrojevka. Spremio sam ju u neku ladicu, bez metaka u njoj i zaboravio na nju.
Nego, čitatelju, ajde mi učini jednu uslugu. Molim te, bilo bi mi veliko zadovoljstvo da ovo uspije. Digni jednu ruku, desnu lijevu svejedno, u zrak i reci na glas: Pozdrav Čehovu. Reci to kao da si ti na jednoj strani ceste, on na drugoj, ali kao da to govoriš više za sebe. Nema veze ako si u tramvaju, autobusu, na plaži ili u čitaonici nekakvoj. Neće to nikoga tako jako omesti. Ozbiljno te to molim. Stavi prst na kraj ovog odlomka da ga ne izgubiš iz vida. Obećavam, priču ćemo nastaviti, ali bi mi bilo veliko zadovoljstvo da mi učiniš tu sitnu uslugu. A vjerujem i da će tebi izmamiti osmijeh na lice.
– Pa ne zna popraviti bojler i šta sam ja tu kriva. – odgovorila je Deana na moje pitanje kako njena drugarica ne zna pustiti vodu i pokrenuti bojler, a ja sam se valjda blentavo zapitao raspravljaju li ovdje dva vodoinstalatera ili cura i dečko.
Deana gleda u zrak i ništa ne govori. Čovjek kad gleda u zrak ispred sebe razmišlja. Neki to zovu pogled u daljinu, ali to nije točno. Deana gleda u zrak i naravno ništa ne vidi. Tako se čovjek rješava jednog osjetila i lakše razmišlja. Na njenom tijelu kao da piše da mene krivi za svađu. Još je samo u gaćicama i pali drugu cigaretu. Njene sise su divne, ali ja ne smijem o tome misliti. Želim ju primiti za sisu, zapravo pod sisu i tako ju pridržati, iako njenoj sisi ne treba držač. Ona sama stoji, Deana ima ponosne sise, ako je to moguće imati. Ali ja moram istjerati do kraja ovu svađu, pa makar crk’o.
– Osjećam se kao da pokušavam reći koliko je sati točno u sekundu, ali svaki put kad ja kažem kazaljka za sekunde veselo skoči jedan korak i zajebe me. – rekao sam nakon kraće tišine, a Deana je odšutjela.
– Znaš kako se osjećam kraj vas dvije?
– Pa kako se osjećaš, jebem mu mater. Ajde više reci kako se osjećaš! – zaderala se i ja sam ju prvo samo pogledao ocjenjujući je li rekla jebem mu mater ili jebe ti mater. Jebem mu mater, zaključio sam. Možda sam se za trenutak zapitao i tko je taj tip kojem svi psuju mater kada ne žele opsovati majku čovjeku preko puta sebe. Tko je taj jado? Ali to uistinu nije važno za ovu priču.
Odlučio sam Deani reći kako se osjećam.
– Vidio sam jednom čamac u kojem su bili majka i dijete. Iza čamca je plivao otac. E, ti si to dijete, tvoja prijateljica je majka, a ja sam otac. Ona ti poput admirala naređuje, ti veslaš iz sveg snage, a otac kao blesav iz sve snage pliva za čamcem, pokušava ga stići da se popne, da bude sa svojim djetetom, ali ne uspijeva. Dijete po paskom majke prejako vesla, kao pruski vojnik je poslušno i udara iz sve snage, a majci admiralu ne silazi osmijeh s lica, dok gleda oca kako je na rubu utapljanja.
– Ovo je stvarno postalo naporno. – odgovorila mi je Deana i rekla da ide gledati televiziju, da joj se ne da više raspravljati. Oblači majicu i pali ton na televizoru, koji sam ja ranije bio ugasio da nas ništa ne ometa. Dugo se nakon toga nismo riječima svađali. Gledali smo televiziju. Ja sam navečer gledao utakmicu. Igrala je Hrvatska protiv Njemačke. Pola utakmice sam još uvijek tražio pravu riječ da natjeram Deanu na suosjećanje, ali ju nisam mogao uhvatiti. Onda sam pomislio da bi trebao možda nešto uraditi umjesto reći, pa sam smišljao što. Udariti iznenada šakom o stol ili o vrata. Ne, to nije bilo idealno. To je preobično i vjerojatno bi izazvalo samo smijeh kod Deane. Možda sam trebao zaplakati. Muški plač je uistinu šokantan i nijedan čovjek ne može ostati ravnodušan prema njemu. Ali postoji opasnost za mene. Ionako pod sumnjom da sam lud, ako se rasplačem mogao bih potvrditi sumnje u ludilo. Osim toga, ne znam plakati namjerno, što je mnogo veći problem od sumnje u ludilo. Onda sam se sjetio i domislio. Taman pred kraj utakmice. Hrvatska je pobijedila, pa se neće činiti čudnim drugim ljudima, susjedima.
– Znaš kako se osjećam? – pitam Deanu, a ona rezignirano okreće očima. Odlazim do ladice, vadim Češku zbrojevku i izlazim iz stana. Deana me gleda u čudu. Pazim da ne vidi što nosim u ruci, da me ne bi spriječila. Ne, ne idem ubiti njenu prijateljicu. Polako čitatelju. Sad ću ti sve ispričati. Ništa se ti ne brini. Znam, dugo ovo čitaš i već ti se pomalo ne da, ali trunku strpljenja još. Pred tobom su još samo 22 reda teksta.
Silazim niz stepenice stubišta. Izlazim pred zgradu i dozivam Deanu da izađe na balkon. Onda pucam u zrak i nikoga, naravno, ne pogađam. Ispalio sam nekoliko hitaca i vraćam se u zgradu sav ponosan. Ozbiljno se nadam da je Deana sad shvatila.
– I šta si sad time postigao? – pita me nakon što sam ušao u stan.
– Pa jel sad razumiješ kako se osjećam?
– Ne. Možda se osjećaš kao manijak koji na cesti puca iz pištolja?
Duboko sam razočaran, ali nisam izgubio baš svu nadu. Okrećem zbrojevku sebi prema prsima da joj još malo pojasnim, ali to nije bila pametna ideja. Deana me želi spriječiti u nikako namjerenom suicidu. Htio sam samo pokretom pokazati kako se osjećam, kao da mi je neko uperio pištolj u prsa, ali ona misli da se hoću ubiti. Ona stvarno misli da se ja hoću ubiti, a to ne želi da se dogodi. Deana mi pokušava izmaknuti pištolj s prsa i on puca. Ranjen sam u prsa i sjećam se da me hitna vozio u bolnicu. Preživio sam. Deanu i dan danas pokušavam uvjeriti da nisam imao namjeru izvesti Matu Mišu i pucati si u prsa, ali ona nije sigurna da li da mi vjeruje. Ne bi si ni ja vjerovao, ali stvarno se nisam htio upucati da pokažem kako se osjećam.
I da, čitatelju, još uvijek nisam uhvatio muhu i rekao joj kako se ja to osjećam. Ali još uvijek mislim da nije normalno istrčati usred seksa iz sobe i stana, da bi prijateljici popravila bojler, jer se ona hoće otuširati. Deana, ja se iskreno nadam da ćeš se kad tad složiti sa mnom.

Nadomak Petrograda

Posted: Listopad 10, 2010 in Priče

Nikada nisam volio pelin. Samo je gorak i ništa više. Nikada nisam ni shvatio zašto toliki hvale taj pelin i piju ga nakon što su se već naroljali drugim pićima. Možda ne osjećaju njegov stvaran okus, možda baš zato što su se naroljali a netko je nekad pokrenuo legendu da je pelin idealno piće za dokrajčit bančevanje. Ipak, koliko god pijan bio, pelin mi je uvijek ostao pregorak.
Tako je bilo i u rano jutro u disco baru Highland. Počašćen sam pelinom i nekolicinom gorkih plesačica koje su zaostale u ispražnjenom klubu. Srkao sam neželjeno piće u najsitnijim mogućim gutljajima jer mi je jedino tako moglo slijeti se u drob bez da povratim…

Autobus je tog ljeta vozio po magistrali. Krenuli smo u pola jedan ujutro i na Brač smo trebali stići negdje oko šest ujutro. Ja sam slušao koncert Tadića i Stefanovskog u Sava centru. Frend s kojim sam išao na more je pokušavao spavati. Svi su spavali. Pred sobom sam imao deset dana kupanja, izlazaka i upoznavanja što više cura. Frend i ja smo si obećali da ćemo ovo ljeto podivljati do kraja. Iskoristit ćemo sav naš šarm i očarati što više djevojki. Ma lažem. Rekli smo si da ćemo poševiti što više cura.
Bus je u zavoje ulazio oštro. Svi putnici su spavali kao u svojim krevetima. Stefonavski je ubrzao a vani je počela kiša. Ima ona stvar od Leb i Sol gdje kaže da pjesme postaju tužnije čim kreneš južnije. Ljudska stopala su virila u prolaz između sjedala a glave su se pognute lagano drmuskale. Činilo se kao da i ne spavaju nego su samo duboko potreseni velikom nesrećom koja se dogodila ili se tek sprema. Da me netko u tom trenutku pitao šta sam, ja bi rekao da sam u duši Makedonac…

Ona još nijednom nije ušla u disco bar Highland. Znao bih da jest, jer sam ulaz motrio i kad sam bio najpijaniji i kad sam išao po cugu, pa čak i ono veče dok sam zabrijao s onom purgericom. Iako sam znao da je to bespogovorno glupo, nadao sam se da će možda ovo zadnje veče mog boravka na Braču u disco ući Tea. Da je to moguće ugrizao bih samog sebe u dupe. Koja budala moraš biti da se držiš pravila iako predviđaš da ćeš napraviti najveću štetu. Glupog dogovora dvojice prijatelja koji su u deset dana htjeli zbariti što je moguće više cura. Ta dvojica sad sjede u disco baru Highland, jedan pije a drugi srče pelin i gledaju pred sobom ono malo spodoba koje su odlučile ostati do pet ujutro plesat. Štikle ovih plesačica bodu pod, njihova tijela udaraju od zrak a glazba na koju plešu prkosi uhu. Tek što sam posrkao pelin pred sobom na stol mi je prijeteći sjeo još jedan. S njim skupa je stiglo i pitanje da šta mi je…

Spavali smo prvi dan samo nekoliko sati i odmah otišli na plažu. Trebalo je dosta hoda do tog famoznog rta gdje su gomile ljudi i gomile prekrasnih cura. Odustali smo od traženja mjesta za naše ručnike i otišli popiti kavu. – Biće dobro – kaže Vedran a ja to potvrđujem klimanjem glavom i svojim poznatim vražjim smiješkom. Svugdje oko nas su ljepotice u badićima i onim kratkim suknjicama što ih danas sve furaju na plažu.
Tri dana kasnije sjedio sam u istom tom kafiću i pijuckao kavu. Vedran je ostao ležati na plaži jer ga je boljela glava i bilo mu je muka nakon jučerašnjeg pijanstva. Meni je bilo skroz dobro. Listao sam novine kad sam kod štandova prekoputa vidio Teu. Kupila je neku narukvicu i krenula dalje a ja sam požurio platiti i sustići ju.
– Bok, ja sam Marko. – stigao sam ju malo prije plaže. Nisam imao druge nego ju zaskočiti s leđa, što inače ne radim jer to prepada cure. Bolje je da prije ima neki kontakt očima i da ti se bar učini da ona hoće da joj priđeš. Ali, s njom nisam smio riskirati da mi umakne. Prekrasna plava kosa, savršeno dupe i još bolje sise. Ali, ono što me pravo oduševilo bio je njen trbuh. Onako ravan, s naznakama mišića i savršeni mali pupak. Možda bih bio sretan i da samo stavim ruku na taj savršeni trbuščić, mislio sam naivno.
– Tea – odgovorila je nakon prvog šoka zbog mog talijanskog upada s leđa.
– Otkud si?
– Makdeonija – rekla je i ostavila me zadivljenog. Nisam nikada imao ništa s nekom
Makedonkom a oduvijek sam bez razloga volio tu zemlju. Pitao sam ju ona uobičajena pitanja o tome koliko dugo je na moru i kad je došla, koliko godina ima i s kim je tu. Došla je s mamom. Super, nije s dečkom. Pričao sam joj da bi baš volio otići u Makedoniju i o tome da je Stefanovski sigurno najbolji gitarista na svijetu. Ona nije baš puno pričala ali se smješkala istovremeno prijateljski ali i kao da joj je sve jasno o meni i kao da sam samo jedan od njih petnaest vrlo sličnih momaka koji će joj prići u nekoliko dana koje će provesti na Braču. Bio sam sve nesigurniji a htio sam promijeniti taj dojam o mojoj neoriginalnosti. Odlučio sam se ispričati foru o tome kako sam uvjeren da se djeca u Makedoniji na igraju rata jer kad bi krenuli toj igri nikada ne bi bilo kraja. To je tako jer ne mogu imitirati zvuk pucanja iz mašinke, onaj zvuk «tatata». Makedonci kad bi proizvodili taj zvuk stalno bi morali dodati još jedno «ta» za kraj riječi pa igri nikada ne bi bilo kraja. Nije joj bilo smiješno. Ni zanimljivo. Samo se opet nasmijala onako toplo a ipak s visoka. Postao sam previše nesiguran i bilo mi je jasno da u ovom razgovoru neću postati ništa bolji pa sam odlučio pokušati šta imam za pokušati dok nisam još više upropastio dojam. Pitao sam ju hoće li da se nađemo navečer u onom bircu prekoputa štanda gdje je kupila narukvicu. Rekla je da hoće i dodala da sad mora nazad do mame na plažu i ostavila me šokiranog da je pristala. Iznenadila me, a to je rijetko. Bio sam uvjeren da neće htjeti jer sam uprskao upad. Probao sam samo jer se nisam htio kasnije mučiti bi li možda ipak pristala.
Nismo dugo sjedili to veče na piću. Ipak, ona se raspričala. Rekla mi je da voli čitat a ja sam uspio popraviti dojam od ranije kad sam joj rekao da i ja volim čitat, da čak i pišem kratke priče. Raspričali smo se toliko da sam ju čak morao prekinuti usred rečenice da ju pitam hoće li da prošetamo. Vodio sam je do jednog zabačenog dijela obale gdje sam drugu večer na Braču ševio neku Njemicu. Pretvorio sam tu plažu u svoj kutak.
Sjeli smo u toj maloj uvalici s pogledom na more i stijenom sa strane na kojoj je netko napisao Petrograd i nastavili pričati. Smijala se mojim forama. A, ja sam se raspričao. Pričao sam joj o svojim teorijama ovog i onog. Bio sam joj zanimljiv i bio sam sretan zbog toga. Ipak, sjetio sam se i da moram malo ušutjet da dozvolim da nastane ona tišina prije poljupca. Taman kad je nastala ta tišina i dok sam ja bio pri kraju skupljanja hrabrosti da ju poljubim, ona je rekla da joj se sviđam. Prošli su me trnci i osjetio sam one famozne leptiriće u trbuhu. Ona me gledala i čekala odgovor opet s onim smiješkom za koji više nisam znao što znači. Nije joj bilo nimalo neugodno. Nikada nisam rekao curi da ju volim samo da bi ju zbario. To je bilo pravilo kojeg sam se držao. Neću to lagat.
– Sakam te. – odgovorio sam joj i osjetio da oni leptiri počinju divljat po mojoj utrobi. Ona se nasmiješila a meni je bilo neugodno. Htio sam ju poljubit, htio sam joj stavit ruku na trbuh ali sam se samo okrenuo i pogledao u more da me smiri. Nisam lagao. A opet, htio sam ju i ševiti kao i svaku drugu morsku ribu.
Pomazila me po kosi i ja sam se okrenuo i poljubio ju. Odmah sam stavio i ruku na njen trbuh i lagano joj prešao prstima preko pupka. Ljubili smo se dugo i ja sam postajao sve hrabriji. Zavukao sam joj ruku pod majicu i primo cijelu onu savršenu sisu. Osjetio sam njenu bradavicu pod svojim palcem i osjetio sam da se stvrdnula. Ona se objema rukama držala za moju glavu. Opet sam izvukao ruku i krenuo niže, preko pupka, prema njenim hlačama. Malim prstom sam ju samo golicao ispod ruba hlača ali kad sam krenuo zavući ruku unutra ona ju je primila, izvukla van i vratila ju na trbuh. Osjetio sam da ju neću uspjet poševiti, osjetio sam poraz. Prekinuo sam poljubac i pogledao ju kao da ću ju tako ipak nagovoriti. Htio sam ju nešto pitati što bi ju ipak nagovorilo na ševu, ali me preduhitrila.
– Šta osjećaš?- pitala me.
– Osjećam da su se leptiri koje sam maloprije imao u želucu pretvorili u avione a istovremeno osjećam i želju da te skinem golu i da radimo sve što poželimo – rekao sam najmanje vulgarno što sam mogao i dodao – A, osjećam se i odbijenim.
Tea se nasmijala i opet me podragala po glavi.
– Nisi odbijen, samo ja ima svoja pravila. Nisam baš cura za jednu noć.
Mrzim te priče o curama za jednu noć. Kakve to veze ima. Jedino pitanje je želiš li to ili ne. Ovom pričom je umanjila moje dotad bajno mišljenje o njoj. Izgledala mi je odjednom djetinjasta. Ipak, sjetio sam se da i ja imam pravila i da joj onda činim krivo kad ju tako s visoka gledam. Dogovorio sam s frendom da ovo ljeto ne pokušavamo dva puta. Ili ide do kraja pri prvom pokušaju ili ne ide. Nema trošenja više dana na jednu curu. Znači, između mene i Makedonke seksa neće biti.
Cijeli ostatak te večeri osjećao sam želučane tegobe uzrokovane zaljubljenošću. Slušao sam o Skoplju dok sam ležao na njenom trbuhu i kriomice osluškivao zvukove njenih leptirića. Ležao sam i razmišljao da ipak prekršim pravilo i da se dogovorim da se i sutra nađemo ali nisam to mogao napraviti jer bi onda samo ona imala glupa pravila i ja bih morao misliti lošije o njoj. I, nestala bi zaljubljenost, mislio sam…

Neka cura je privukla moju pozornost kada je razrezala stopalo dok se bosa vraćala s podija. Zagledao sam se u prizor u kojem se smije prijateljicama koje joj pružaju maramice da obriše krv koja se slijevala niz ružno, grbavo stopalo kad me Vedran lupio u rame.
– Šta ti je, šta samo šutiš? Zadnje nam je veče a ti samo pijuckaš taj pelin i blejiš pred sebe.
– Ništa Veki. Samo, nije ovo više za mene. Ove cure su dosadne. Sve su iste. I mi smo svi isti likovi. Mi tražimo isto, a to nije seks, nego pobjeda, a one sve od nas traže isto. A, to nije ljubav, zabava, čak ni zanimljivost. Traže samo priznanje. Hoćeš ih ševiti, hoćeš pobijediti, hoćeš uspjeh. Samo trebaš postići to da one nisu sigurne jesu li dobile priznanje sve dok ti ne daju. I to je sva priča, a ta priča mi je postala dosadna. … Žao mi je što nisam cijelo ljeto bio s Teom, pa makar ju stalno pokušavao poševiti a ona mi nikako ne dala.
Sutra smo sjeli u bus za Zagreb a ja sam si kupio novine da usput čitam. Bus je krenuo
a ja sam listao. Crna Kronika: Makedonka poginula na magistrali. Mladu Makedonsku državljanku T.K. (20) udario je autobus dok je pretrčavala magistralu. Djevojka je preminula na licu mjesta.
Tog ljeta sam zadnji put slušao Stefanovskog. Što južnije to tužnije.

Papir ne odgovara

Posted: Listopad 10, 2010 in Priče

Tri mladića gotovo bijele kose i švedskih crta lica u kafiću u kojem svira narodnjačka muzika. Bio je to najčudniji prizor koji je ikada viđen u našoj birtiji. A, konkurencija je bila jaka. Svi su se sjećali kad je onaj ludi Ratko odgrizao komad mesa iz vlastite ruke jer ga je dirnula pjesma pa ga pljunuo nasred poda i dignuo krvavu ruku u zrak. Neki su bili svjedoci i kad je mali Luka izvadio sise nekoj prolaznici nasred birtije pa se svima zgadio život od ogromnih sisurina preplavljenih prištevima, onim zrelim, bijelim. Ali, ništa od toga nije bilo ovako čudno. Ova trojica su samo sjedili i uopće se nisu obazirali što ih cijela birtija gleda. Svaki je na stolu imao pivu i lozu. Nijedan nije pušio ali nisu ni izgledali kao da im zadimljenost smeta. Mara ih, konobarica, nikada ranije nije vidjela ni u birtiji niti u mjestu.
– Šuti jebote – odjednom se zaderao jedan od njih i zbunio a bogami i prepao cijelu birtiju.
– Momak, nemoj galamit – ohrabrio se stari Loše. – Nitko ti ništa nije rekao a ti se dereš da šuti.
– Oprostite – odgovorio je mladić i opet se udubio u stol. Ali, radoznalost je u starog Loše bila jača i od straha i od zbunjenosti. Bio je on prisan čovjek. A, volio je i slušat priče, ali je rijetko imao šta za čuti u našem mjestu. Već je znao sve dobre priče a sve nove su bile one dječje i mladenačke koje su sve toliko slične da ih je Lošo mogao ispričati umjesto mladih i bez da zna što se dogodilo.
– Tko ste i otkud ovde, u nas došli? – pitao je Loše i prišao njihovu stolu. I mi ostali smo se malo približili da čujemo.
– Ja sam Zoran – odgovorio je ovaj što se zaderao i pružio ruku Loši koji se i njemu pristojno predstavio. Ostala dvojica su šutjeli i buljili pred sebe.
– A vas dvojica, kako se vi zovete?
– Zoran – rekao je drugi i prasnuo u smijeh. Treći je i dalje šutio.
– On ne priča, on samo misli – rekao je opet prvi Zoran i ušutio.
– Pa reci mi ti kako se zove – rekao je Lošo i osvrnuo se po birtiji da vidi šta drugi misle o ovoj trojci. Ali, svi su izbjegavali njegov pogled.
– I on se zove Zoran.- rekao je Zoran a onaj drugi je opet prasnuo u smijeh.
– Šta se ovaj smije? – uvrijeđeno je upitao Loše.
– Ma on mora, nije zbog vas, on se smije samom sebi.
– A, o čemu ovaj toliko misli?
– O sebi – odgovorio je Zoran i otpio gutljaj pive. – sjedite, gospon Lošo, sjedite, popijte nešto.
Lošu nije trebalo zvati dva put a ostatak birca se još malo približio ovom čudnom stolu. Svi su znali da će se o ovome još dugo pričat u mjestu.
– Pa šta vas momke dovede ovde u nas? Ne navraćaju baš ljudi često ovamo, a pogotovo ne po noći. – upitao je Loše i zahvalio Mari na pivi i lozi.
– Slučajno smo naletjeli na vaše mjesto. – rekao je Zoran a drugi Zoran se opet odvalio smijat. To sad Lošu više nije smetalo.
– Pa otkud ste?
– Iz Zagreba.
– Ja ću ti reći iskreno mladiću, čudni ste vas trojica meni. Svi ste Zoran, ličite kao braća i jedan priča, drugi se smije kao da je poblesavio a treći je još… – tu je Lošo malo zastao, razmislio i opet pogledao po birtiji pa produžio – … pa šta da kažem samo šuti i misli. Momci, šta se s vama dogodilo?
– Nećete mi vjerovat pa bolje da ne pričam – odgovorio je Zoran.
– Ma pričaj ti, šta te briga jel vjerujem il ne vjerujem. – cijela birtija je opet prišla još bliže stolu tako da su sad svi ili sjedili ili stajali oko stola. Bio je to prizor za slikat. Čudniji nego da su ona četiri psa došla kartat baš u nas u birtiju. Za stolom sjede trojica mladića gotovo bijele kose, sličnih kao braća a s njima stari Loše, s onom svojom požutjelom i posivjelom bradicom i majicom na kojoj piše «I love this game».
– Krenuo sam jutros iz Zagreba busom na more i vozili smo se neko vrijeme lijepo ali vozač nikako da napravi pauzu a meni sve više sila na WC.
– A kud ste krenuli?- prekide Lošo.
– Krenuo sam na more, u Primošten
– A njih dvojica isto, jeste braća? – opet ga prekide Lošo.
– Jeste rekli da pričam, onda slušajte pa ćete sve čuti – već ljuto reče Zoran a Loše diže ruku u znak isprike i ušuti.
– Uglavnom, pokušao sam ja trpjet ali vozač nikako da stane a meni sve više sila, pa sam ga upitao da mi da ključ da odem na WC u busu ali on kaže da taj WC ne radi i da ću se morati strpjeti. Ja sam mu odgovorio da ne mogu više trpjeti i da onda stane negdje. On kaže da ne može a ja mu priprijetim da ću mu napravit nered u bus ako ne stane, da ću mu se posrat direktno kod sjedala pa nek mu smrdi.
Kad je Zoran ispričao kako mu se zaprijetio cijela birtija se odvalila smijat. Samo je Mara odmahivala glavom ali se i ona nasmiješila.
– Uglavnom, stao je on i rekao mi da požurim. Stao je baš kraj ceste pa sam preskočio onu ogradicu uz autoput i krenuo među grmlje. Otišao sam dosta daleko dok sam našao mjesto gdje sam bio siguran da me nitko iz busa ne vidi, čučnuo iza nekog grma i krenuo obavljat posao. Taman kad sam mislio da sam gotov i krenuo brisat guzicu, meni se opet prisere i tako je taj moj izlet trajao dosta dugo. Kad sam završio, navukao hlače i krenuo nazad do busa. Kad vidim busa više nema tamo gdje je bio. Dođem tamo a busu ni traga. Jednostavno je otišao bez mene. Vidim samo da je izbacio moj ruksak i putnu torbu van na cestu i otišao. Sad ne znam šta ću, gledam oko sebe i vidim samo divljinu. Nigdje nikog a već je kasno. Još malo pa će mrak. Stanem kraj ceste, probam stopat ali nitko neće stat. Kad sam već odstojao dosta dugo i kad se već počelo mračit odlučim krenut kroz divljinu, jer sam vidio ovo mjesto s autoputa. Rekoh idem ovamo, pa prespavam tu negdje i sutra krenem opet na put. Ali, imao sam dosta za pješačit dovde.
– Jeste, ima dosta za hodat od autoputa – uključio se Lošo ali se Zoran sad više nije dao prekidat.
– Natovario sam torbu preko ramena, ruksak na leđa i krenuo. A, mrak već pada. Zašao sam u gustiš i jebem sve po redu. Da je vozač kretenčina pijana, da su putnici debili šupački jer da ga nitko nije zaustavio i natjerao da me pričeka, a da sam i ja budaletina, ali šta ću kad putujem sam. Uglavnom, idem ja tako i zađem u onu malu šumicu između, već umoran, leđa me bole od šlepanja torbe, glava me boli od jebanja majke svima pa i sebi. Ali idem. Sve se nadam da ću naći negdje za prespavat kod vas, da neću ostat na cesti preko noći. Hodam ja tako, gledam pred sebe kad odjednom vidim na podu bijelu šapu. Pogledam gore i vidim medvjeda, stoji na dvije noge i gleda me. Crn medvjed, a šape mu bijele.
«E, moj Zorane» kaže meni medvjed a ja stojim šokiran da sam naišao na medvjeda, da me ne mlati onim šapendrama i, naravno, da priča.
Svi u birtiji su stali pogledavat se kad su ovo čuli. Ali, nitko nije htio prekidat jer je priča tek postala zanimljiva. Samo Lošo upade i razljuti cijelu birtiju.
– A gdje su bila ova dvojica? – upita Lošo i izazva bijes birtije, smijeh drugog Zorana i ljutnju Zorana.
– Aj šuti i slušaj, kad si već tražio da pričam. Pa poslije pitaj. – sasiječe Zoran i dobi odobravanje cijele birtije.
– Kaže medo meni «E moj Zorane» i ozbiljno zaklima glavom da potvrdi valjda svoje negodovanje. Gledam ja njega i šutim. Šta da mu kažem?
«Pa vidi gdje si završio» kaže medo i gleda me.
«A šta sam ja kriv? Pobjegao vozač» kažem ja medvjedu.
«Znam da je pobjegao, razmišljao sam da ga zaustavim ali sam odustao. Neću te ni ja vazda štititi. Neka ide, rekao sam si pa ćemo nešto već promijenit. Ovako više ne može»
«Šta ovako više ne može, i tko si ti, i otkad medvjedi pričaju?» kažem ja odlučno.
«Ja sam tvoj medo čuvar, pazim te otkad si rođen. Uvijek sam u najbližoj šumici i pazim te, ali ovako više ne može. Vidim da si nesretan.»
«Ti si nešto kao anđeo čuvar?»
«Ne, oni su svemoćni, ja nisam. Mogu više nego što može običan medvjed ali ne mogu šta poželiš. Nego, ajde reci zašto si toliko nesretan?» pita mene medvjed a ja ga gledam. Znao sam ja za njega. Pričali su mi roditelji, kad sam bio mali i kad sam se bojao, da se ništa ne bojim, da mene čuva moj medo. Sjetio sam se da sam ga i vidio kad smo bježali iz Bosne, da je bus u onom mraku stao i da su svi ljudi odjurili na prozore da vide medvjeda, samo ja nisam jer sam znao da je to moj medo koji me pazi.
«Nesretan sam jer sam sam. S nikim ne mogu pričat, s nikim se ne mogu smijat i s nikim ne mogu mislit.» kažem ja medvjedu a on meni odgovori da će mi pokušat pomoći ali da ne zna hoće li to biti dosta. Pitam ga ja kako a on ništa ne kaže nego me samo ščepa onim svojim šapama za ramena. Stane me vući a ja se toliko prepadnem da mi kosa posijedi. Vuče on, a ja samo što ne puknem. Vičem da prestane da će me ubit ali on ne prestaje nego me vuče jednom šapom za jedno rame, drugom za drugo i trga me napola. Odjednom sam osjetio da sam se počeo cijepat ali sam još živ, gledam i vidim čovjek skoro isti ja spojen samo u pasu sa mnom. Na kraju me potrgao na dva dijela i stao onog drugog još jednom razvlačit na još jednog, trećeg čovjeka. Na kraju, nas trojica gotovo sijedi stojimo i gledamo se.
«Evo, s njim se možeš smijat, a s njim mislit, pa ti sad vidi» reče medvjed, spusti se na sve četri bijele šape i pobježe među drveće. Onda smo nas trojica došli ovamo i sjeli tu popit piće.
Lošo, a i ostatak birtije samo su odmjeravali svu trojicu za stolom. Jesu, bili su si slični ali da iza toga ima ovakva priča, to nitko nije mogao pomislit. Nitko nije znao šta da kaže, čak ni Lošo ali se on prvi odlučio da kaže bilo što.
– Teško je povjerovat u ovu priču, znaš.
– Ma nije ni važno, zapravo, vjeruješ li ili ne – odgovorio je Zoran.
– Ali, dobra je priča, samo da znaš – ipak ga je Lošo odlučio tetošit. Nikad ne znaš s takvim luđakom. – Trebao bi ju zapisat negdje. Napiši ti tu priču, stvarno je dobra.
– Neću je napisat. To neće pomoć, moj Lošo. Neće pomoć nimalo. Znaš, papir ne odgovara. – reče Zoran i ostavi birtiju u tišini jer nitko nije znao ni što to znači a ni šta bi čovjek mogao da kaže.