Archive for the ‘Vijesti’ Category

Obzirom da me već pitaju ljudi gdje se može nabaviti knjiga priča Van brloga (2016. 2×2), rekoh da ovako napišem – može se nabaviti na Interliberu. Biti će na štandu Sandorfa (paviljon 6, štand 6d) tik uz roman Karte, molim! (2015. Sandorf).

Do štand ću i ja u četvrtak 10. studenog u 18 sati, kada je tamo zakazano druženje sa mnom pa ako želite da vam šaram po jednoj, po drugoj ili po obje knjige, navratite.

Što se tiče knjižara, bit će i u knjižarama, ako knjižara još bude.

vanbrloga-korice

karte_molim_jpeg_1.korice

 

 

Oglasi

vanbrloga-korice

Knjga priča “Van brloga” je sretno otisnuta ili što bi rekao Vlado “Van brloga” je van brloga. Unutra je 14 priča, neke kraće, neke duže, svakakve. Izdavač je 2×2, urednik Zoran Pilić, dizajn i ilustracija na naslovnici je djelo Vladimira Šagadina.

Moći ćete ju pronaći i na Interliberu, na štandu Sandorfa, gdje će biti u društvu starijeg brata, romana “Karte, molim!”.

Glede pitanja “o čemu se tu radi?”, pitanja na koja ja, priznajem, mrzim odgovarati jer ne znam odgovarati, pokušati ću ponuditi ono što i sama knjiga nudi da bi privukla pažnju – tekst otraga na koricama. Pa evo:

U brlogu slobodan si živjeti kako ti najbolje odgovara, ali kad vrijeme ili nekakva izvanjska sila naruši osjećaj slobode i sigurnosti – moraš van. Svijet u pričama Marka Dejanovića sličan je ovom stvarnom: šaren i bučan, ponekad mračan i tjeskoban, brutalan ili brutalno smiješan. Van brloga knjiga je generacije koju su prekinuli usred igre i bez objašnjenja otjerali u nepoznato. Na tom putu djevojčice i dječaci vidjet će sve ono o čemu djeca ne bi trebala ni znati, ni sanjati, a kamoli proživjeti.

Ono što mi odrasli znamo – igra zapravo nikad ne prestaje, nastavit će se u beskraj, u drugim oblicima i pod bilo kojim uvjetima. Ako nikako drugačije, opstat će u mašti gdje je sve moguće baš kao i u ovim pričama. Igra će se nastaviti u dalekim, slobodnim zemljama, po krovovima zgrada gdje će usamljeni dječak iz Bosne, prerušen u drevnog ninja-ratnika, navući na sebe do zuba naoružane specijalce, nastavit će se kroz urnebesno komičnu životnu ispovijest kovanice od pet kuna ili u zagrebačkom naselju Maksimir gdje će dobri ptičar Đuka izazvati rat između dvije obitelji.

S vremena na vrijeme, igra postaje opasna, uznemirujuća i nasilna. A onda opet – dirljiva ili sjetna. U pričama Marka Dejanovića zrcale se prepoznatljivi, neuljepšani prizori onoga što upravo živimo, u njima su jasno iscrtani tragovi generacije, uspomene iz minulog vremena, ali i sjećanja na budućnost kakva bi lako mogla biti ako igra jednom stvarno i zauvijek utihne.

Eto, nadam se da će svaki primjerak imati bogat život, da će ići iz ruke u ruku, od radoznalog čitatelja do radoznalog čitatelja.

Evo link na razgovor sa Sašom Ćirićem za emisiju Oko Balkana, radio Beograd 2.

http://www.rts.rs/page/radio/sr/story/24/radio-beograd-2/2427869/oko-balkana.html

Dejanovic_Karte_molimInače, uskoro bi trebala biti promocija beogradskog izdanja Karte, molim!, zapravo 7.10. u Parobrodu je plan. A kad sam već u Beogradu, onda ću odma 9.10. u Ben Akiba klubu imati i stand up nastup. Osjetite se pozvanima na oboje.

Dejanovic_Karte_molim

Karte, molim! – Književna radionica Rašić

Književna radionica Rašić objavila je moj roman “Karte, molim!” u Srbiji (i na internetima). Print izdanje je, kako mi javljaju, već po knjižarama, a za e-knjigu kliknite ovdje i tamo ćete imati linkove za trgovine sa e-knjigama.

Srđan V. Tešin je za blurb napisao “Nakon što je poluprazni voz kojim je putovao iz Beograda u Zagreb iskočio iz šina, glavni junak i pripovedač se, na neki neobjašnjiv način, našao nepovređen u vremensko-prostornom limbu, zajedno s kondukterom, koji mu odgovore na pitanje: Šta je važno u životu? daje umotane u neke priče nekih ljudi o nekim ljudima. Na poziv tajanstvenog konduktera, životne priče pričaju Ivan, Luka, Mateja i Marko, četvorica putnika, koji su uvek tu, u vozu, na putu. Priče o nehumanom odnosu prema starima i bolesnima, o smaku sveta, zločinu, žrtvi, krivici i osveti ili o potrazi za femme fatale, zapravo se odnose isključivo na glavnog junaka. U ovim pričama krije se odgovor na pitanje koje muči glavnog junaka. Karte, molim! je filozofičan, politički aktuelan i društveno angažovan roman, ali je i roman zagonetka, do čijeg rešenja može da dođe samo posvećeni čitalac.” A o pisanju blurba je pisao za Danas – otkrititi ću toliko da je blurb napisan u sredu 8. juna.

U tijeku je organizacija promocije u Beogradu, trebala bi biti u 9. mjesecu, a ja ću probati dogovoriti da kad sam već tamo odradim i jedan stand up nastup u Beogradu… Ali o tom potom.

5BooksFromCroatiaEvo, dakle, bio sam u Londonu, na sajmu knjiga, kao jedan od autora predstavljenih u publikaciji “5 Books from Croatia” Hrvatskog društva pisaca.

Unutra je ulomak iz romana “Karte, molim!” kojeg je Coral Petkovich prevela na engleski.

Možete ga pročitati OVDJE

karte_molim

Eto, roman “Karte, molim!” je Hrvatsko društvo pisaca nagradilo s nagradom Janko Polić Kamov. Meni je jako drago, a više o tome na linku

Žiri Hrvatskog društva pisaca je za finalnih pet knjiga nagrade Janko Polić Kamov odabrao i moj roman “Karte, molim!”. Više o tome možete pročitati ako pratite ovaj LINK. Meni se obrazloženje jako svidjelo pa ću ga i tu citirati:

Marko Dejanović: Karte, molim
Sandorf, Zagreb, 2015.
Za razliku od srednjoeuropskih vlakova s intimnim kupeima, na Dejanovićevoj liniji Beograd-Zagreb stolice su razmještene kao u autobusu. Nakon ove prozaične, ali za priču ključne primjedbe, u romanu ništa više nije površno. Prometna nesreća raslojit će svjetove na svjesne i nesvjesne, u kojima putnici, nazvani prema četiri evanđelista, ustupaju Dejanoviću svoje očuđujuće priče. Tijekom istrage, Dejanović ih prenosi inspektoru i doktorici, a ta virtuoznost pomicanja i propadanja okvira u kojima zapleti dobivaju i gube smisao stvara u nama adrenalinsku privlačnost. Dejanović vrsno i bez sentimentalizma oživljava univerzalne emocije – ljubav, želju za osvetom, strah od smrti – uglavljujući ih u hrvatsku sadašnjost kroz nimalo stereotipizirane detalje. Jedinstvene i začudne, a istom i arhetipske priče o poslijeratnoj tragici jure na liniji Beograd-Zagreb, pa čak i kad iskoče iz tračnica, one i dalje, ili baš usprkos tome, putuju prema svojoj/našoj poanti.

Osim toga, u ponedjeljak sam se pojavio na televizoru, u emisiji Knjiga ili život, na HTV-u 3. To možete da vidite ovdje:

kolo_vode_sotone

(građanin BiH , Novak Dejanović, Banjaluka,D. Malića 7. ..u izbjeglištvu:Frankfur/aM Marschner strasse3….Objavljeno i “BiH ekskluziv” Split i” Egzil”Frankfurt /aM u avgustu, 93.)

Mislio sam komu da pišem- Kohlu,Mitterrandu, Owenu, Jeljcinu ili onom Amerikancu, pa mi se nekako učini, draga sestro, da ti imaš više duše od njih. A i sestra si mi- jest da to nismo sami izabrali- božija volja. Kažu da smo i Srbi. A i to nismo mi birali- mogli smo biti i nešto drugo. Ali da budemo ljudi ili neljudi, to bi trebali sami da odaberemo. To bi nas sve razvrstalo da je tako, da nije onih što prave modele- manipulatora koji naše neznanje, učmalost i prijekost koriste i od ljudi stvaraju neljude. Zašto ovo tebi govorim? Ti si mi , nekako, tipičan bosanski čovjek- dobar, dušu bi dao, ali pogodan za manipulaciju, prijek, lako ga zahvata mržnja, nekakva  razlivena, neodređena i silna. Ta bosanska duša je ko planinska voda: naleti, sve opustoši i ostane samo vododerina….Kažeš, nisam ja kriva, oni su prvi počeli. Oni su mene istjerali..Ko je prvi počeo, o tome neću sada, ali samo da se zna: ni ti, ni oni na koje mržnju razlijevaš. Vi ste samo igračke ljepljive i vodene. Oblik vam manipulatori određuju. A da su te po nalogu istjerali- to jeste i žalosno je. Ti voliš svoj trud, svoju muku. Samo ne znam  sestro, voliš li biti uljez? I Esmu su tvoji istjerali. Nije ti to ostavila svojom voljom. I tvoj sin- zaslužni- volio sam ga i cijenio, uselio u tuđe. Pa zašto , sestro? On je mogao u moje, u Banjaluci je. Njegovi su me i istjerali. A i ti si mogla u naše- na očinstvo- manje bi more bilo, a možda bi se nekada i poravnalo. Znam te  i ne vjerujem da si sretna, ni ti ni tvoji…. Kažeš, pa oni su prvi zločine činili. U našem rodnom kraju jesu. Znam da su starom i pijanom čovjeku glavu odsjekli. Moje prijatelje- oca i sina ( nisu htjeli u “rat”) su zaklali i u sušari gole objesili. Ali i tvoji mi izmrcvariše i svirepo ubiše dosta bespomoćnih, nenaoružanih prijatelja. Domove im uništiše. Samo brzi se spasiše….To su sestro zločinci- to nisu oni na koje ti mržnju razlijevaš. To su oni što javno( da druge upale) urliču:svi su oni zločinci (četnici, ustaše, fundamentalisti ). Njih treba uništiti. S njima nema zajedničkog života…To su sestro fašisti. Njima je potreban neprijatelj i oni će ga naći. Bitno je samo uprijeti prstom. Pa fašizam i jeste u tome da formulišeš ružnu i opasnu etiketu, da je nalijepiš na određenu grupu i organizuješ njeno uništenje. Ali sestro, mogu se ljudi ubijati i istjerivati, ali se ne mogu poništiti…..Kažeš, pa i Amerikanci su istjerali i ubijali starosjedioce. Njemci  Jevreje i Slavene, a onaj ludi Španac uništi jednu visoku civilizaciju ( Maje), čije nam je znanje bilo itekako potrebno. Pa , nikom ništa. Da sestro, ali zaboravila si  samo jedno –osta ljaga i mora. Zločini ostaju zločini i ne mogu se zaboraviti..Znaš šta mi reče  jedan visoki oficir tvoje vojske ( ime mu neću spominjati) po dolasku s ratišta( zgarišta) nekoliko dana prije nego što sam morao bježati:”Bježi,…ovo nije za normalne ljude…ovo nije rat. Ovo je uništenje i lanac zločina.”…I navede dosta primjera, baš iz naših krajeva  iz Kotorskog i Modrana. Dok sam slušao koža mi se ježila, a sjetio sam se i naše sestre, one bez muža sa troje djece, rijetke u muslimanskom Kotorskom. Šta joj dobrog činiše Kotorani! I tebi i meni je to pričala. Na slavu ih je zvala i dolazili su kao komšije i darove donosili..Isticala je da joj oni više pomažu  nego mi od iste krvi. Pitaj  ju-plače li za svojim komšijama ili i ona u horu “kevće” uljuljkana u tobožnju sigurnost?!…Naša  najstarija sestra  mi reče da  “naši” pljačkaju sve u Kotorskom. I crijep i ciglu voze. Njoj su ostala samo  četiri crna zida( kaže: zolja spržila), a neće “oteto- prokleto”. Kod nje sam navratio kad sam bježao. Vuklo me nešto da svratim i nisam pogriješio. Seljaci , a nosim ih u srcu kao melem, čim sam se pojavio uglas su rekli:” Bježi. Imamo sto dolara…Ovo kolo vode sotone!”, a  oni nisu znali ni moj put, ni moje namjere. Upitali su, pored ostalih , i za priju (Hrvaticu) koja, da znaš presvisnu sama u Banjaluci. A nije morala. Čujem da si i helikopterom dolazila. Zašto joj  sestro ne ode na sahranu? Ti si mogla- dug je dug- a kod nas  se to, sestro,uvijek poštovalo. Kažeš , ima ona kćer. Ima, ali takve tamo poništavaju i svašta im čine.
Evo, dok posmatram iz mog privremenog skloništa toranj jedne crkve naših dobrotvora,  ukaza mi se slika crkve na Plehanu. Kažu, srušili su  je.Tenkove unutra pa okreći dok ništa ne ostane. Tako i džamije …jednu po jednu. Natpise naseljima mijenjaju. Riječ Bosna potiru. Ostala je  još samo naša rijeka, znš ona gdje smo proplivali i gdje smo stoku napajali .Hoće li i nju ponovo krstiti i dati joj neko ponosnije ime? Mogli bi je nazvati Slobodanka ili Monstrumka. Možda bi joj ovo drugo više odgovaralo, jer da onaj Monstrum( a tako su ga ljudi prije “rata” zvali) vrši smotre na njenim obalama. O kakve tuge i za rijeku i za one uplašene na njenim obalama……Pitaš me zašto rat stavljam pod navodnike?Za rat je sestro potrebno imati protivnika, bar donekle približnog sebi i uvažavati međunarodna pravila.Ovdje toga nema.Nije ovo građanski  rat kako nam manipulatori i svjetski krvnici pune uši.Ovo je istrebljenje. Bitno je uništiti zajedničko stanište i građanski duh. Zato se gradska naselja ili uništavaju ili se istjeruje gradsko,  a dovodi seosko stanovništvo. Do sada je  kao kriterij isticano nacionalno obilježje i vršeno istrebljenje po toj osnovi a usput,i svih onih koji su otporniji, na manipulaciju koji su zadržali elemente građanske kritičnosti..To se umotava u razne folije i prodaje lakovjernima…Nije ovo ni klasni rat, jer su klase sveli na pljačkaše i opljačkane, s tim da svatko može biti u jednoj  i u drugoj ulozi.Umjesto proizvodnje  uvedena je raspodjela kao princip života, s tim da je ogoljeno nasilna pa se zove pljačka.Uz pljačku ide i ubijanje…..Nije ovo sestro ni sukob etničkih grupa.Nigdje se nije dogodio spontani sukob između seoskih, etnički čistih sredina.Smišljenom režijom stvaran je strah jednih od drugih da bi mogli iskoristiti stanovništvo za svoje namjere.Prvo su, uz odluku kooautora i ” dušebrižnika”slili  oružje i izgubljenu vojnu gomilu( profesionalna vojna lica izgubiše privilegije, a mobilizirani u pohodu na Hrvatsku i ono malo kritične svijesti) na mali, siromašni, bosanski prostor. Onda su navukli čarape na glave i udri po najvećoj bosanskoj koncentraciji građana, ne birajući po naciji i vjeri( ali u ime nacije i vjere).Ostala mi je u sjećanju slika oca i nejakog djeteta(Srbi)koje “čarapani” u ime zaštite Srba ubiše (granatom) u sobi. Cilj je bio razdvojiti građane po obilježju koje su oni  odredili, ili ih uništiti. Svi bosanski gradovi  su uništeni ili iseljeni (promijenjeno stanovništvo). Pa i vaša Banjaluka. Kažu, ne može se prepoznati.Kroz savremenu robnu kuću (“Bosku”) provode krave da bi skratili put do pijace. Traktore koriste za pravljenje vojnih utvrda, a pusta polja neuzorana. Mlijeko je dolazilo iz Kozarca, a sada nema  ni Kozarca  ni mlijeka. Stanovništvo Kozarca ili pobiše ili mučiše, pa protjeraše. Jedan vaš ratnik mi reče da je u Kozarcu od živih duša vidio samo psa i mačku i to zajedno–šćućurene na pragu porušene kuće.

Draga sestro, to je ogoljeno jasna, surova  agresija staljinističko-nacio-fašističkog pokreta iz Srbije( tako je vremenskim slijedom poprimio dominantna obilježja), koji prozvodeći slične pokrete rasturi prvo Jugoslaviju, a  onda se okomi svom snagom na našu jadnu Bosnu. Manipulatori ustoličiše nekakve svoje paradržave sa zločincima kao osnovnim polugama održanja, a tvoja uključi i svu vojnu silu koju smo svi zajedno decenijama stvarali, da bi nas štitila baš od takvih manipulatora i fašista. To joj , uz režisere sa strane omogući da napadne tako razorno sve i zatre svaki trag zajedničkog života i prisili dio građana da se bijegom  u nacionalne torove pokuša odbraniti, a najveći dio pobježe  “glavom bez obzira”. Više od polovine stanovništva pretvoriše u izbjeglice koje niko legalno ne predstavlja niti im je iko pomogao da se organizuju i legitimno izraze svoje zahtjeve u vezi svoje domovine. Objektivno  međunarodno ispitivanje bi pokazalo da se trenutno više bosansko-hercegovačkog stanovništva nalazi izvan domovine, nego u njoj, i bez njihova organizovanja i izjašnjavanja  ne bi se mogle donositi nikakve odluke, pravno valjane, u vezi njihove domovine. Da li su to zaboravili međunarodna  zajenica i njen Savjet bezbjednosti ili su i oni na strani eksperimenta o uništenju građana( najviše onih iz populacije Muslimana).Da li je nepažnjom predstavnika svjetske zajednice povučena silna vojska(skoro jednonacionalna, a zaražena nacio-fašističkim virusom) i vojna tehnika iz Slovenije i Hrvatske u Bosnu i da li je napadnutim građanima namjerno zabranjena pomoć?Da li su namjerno  humanitarnu pomoć proglasili jedino opravdanom, premda bi svaka ozbiljna analiza pokazala da je ona za građane slična odijelu za mrtva čovjeka ili kao kontrola straha kako se  ne bi pretvorio u svoju suprotnost i time poremetio manipulatorske igre s jedne strane, a s druge, ta pomoć direktno povećava materijalne resurse pljačke i onemogućuje pobune u  takozvanoj vojsci??? Zato ti sestro ne mogu odgovoriti:ko to sve zamisli i zašto?…Možda će neko od nas i preživjeti pa neka sudi i njima, i  vama, i nama i neka nam svima odredi po mjeri krivicu. I dalje  te pokušava  da voli tvoj brat, kako znaš , sada lutajuća bjelosvjetska izbjeglica.

karte_molim

U izdanju Sandorfa, u Zagrebu je objavljen moj prvi roman “Karte, molim!”.Na poleđini o romanu piše ovako:

Radnja fantazmagoričnog romana Marka Dejanovića „Karte, molim!“, prožetog stanovitim prigušenim egzistencijalističkim očajanjem, nekom gotovo nihilističkom sviješću o nemoći osamljenog, izmještenog subjekta da probije ili prekorači zid napuštenosti, zid koji ga odvaja od ostalih, jednako tako napuštenih, otuđenih subjekata, prožetog sviješću o neumitnim zadanostima prostora i vremena na koje smo osuđeni, odvija se u neodredivim, halucinantnim, „izmijenjenim“ stanjima svijesti, negdje na razmeđu jave, sna ili duboke kome. Upravo ta perspektiva autoru omogućuje da progovori o neuralgičnim točkama nedavne prošlosti u koju je naša sadašnjost i dalje uronjena, i o budućnosti koja prijeti ponavljanjem prošlosti. U tom smislu, morali bismo se svesrdno složiti s pripovjedačem koji zaključuje, „Valjalo bi se probuditi“.
U kritici u Večernjem listu, Denis Derk je prvi paragraf napisao ovako:
Prvi roman mladog pisca Marka Dejanovića “Karte, molim!”, koji je objavila agilna izdavačka kuća Sandorf, odaje izgrađenog pisca kojeg ne zadovoljava samo pravocrtno pripovijedanje. Autor, koji je prije četiri godine već objavio zbirku kratkih priča “Belzebubov notes” u Beogradu, a piše i novu, pokazuje interes prema starom, dobrom pripovijedanju, ali voli i energično pomiješati prostorne i vremenske dimenzije radnje. Tako je u romanu “Karte, molim” ispisao štivo u kojem se miješaju svjesna i besvjesna stanja glavnih likova, pa je ponekad teško odmah odgonetnuti o kome i o čemu pisac piše. Dio romana, zahvaljujući filozofičnim dijalozima, strukturiran je i kao egzistencijalistička drama, no s vremenom koncentrirane romaneskne silnice ipak pobjeđuju one raspršene dramske.
Ostatak kritike je OVDJE

Eto, to je novo kod mene.  

BELZEBUBOV NOTES

S obzirom da je cijela stranica http://www.kiklop.hr, gdje je tekst orginalno objavljen nestala, prenosim cijeli tekst:

Autorica: Kristina Špiranec

Marko Dejanović: Belzebubov notes (Čekić, Beograd, 2011)

Belzebubov notes (2011) prva je samostalna zbirka priča mladoga autora Marka Dejanovića, novinara koji je 90-ih godina preselio iz Banja Luke u Zagreb. Iako biste zbog naslova mogli pomisliti da je pred vama još jedno djelo što pripada skupini danas iznimno popularnih novih gotičkih romana, u pitanju je nešto sasvim drugo. Naslov njegove knjige zapravo je znak intertekstualnoga poigravanja s mitološkim i biblijskim temama, a njegove su priče realistički prikazi ljudskih sudbina u urbanoj sredini, i to najčešće kraći prikazi ponašanja neobičnih ljubavnih parova u različitim svakodnevnim situacijama. U središtu su piščeva/pripovjedačeva promatranja ljubavne svađe koje počinju iz neobičnih razloga, a završavaju neočekivanim ishodima te različita psihička, fizička i seksualna zlostavljanja. Međutim, u Dejanovićevim se pričama ne može naići na moraliziranje, čitatelj ne može više razlučiti što je dobro, a što zlo, kao što ni pripovjedač ne može reći tko je konačni pobjednik bitke, Belzebub ili otac mu Bog, u najdužoj priči zbirke, Hedviginoj postelji.

Kao što se može zamijetiti i iz naslova ove središnje priče zbirke, u zbirci su česte aluzije na mitološke priče, poput legende o gordijskome čvoru i svetome Petru, Prokrustove postelje, borbe dobra i zla, a autor gradi svoju priču tako da postavlja mitološke motive kao temelje za gonetanje njezina smisla. Priče iz Belzebubova notesa sadrže mit, a djeluju poput zagonetke, one funkcioniraju tako da nešto pohranjuju i skrivaju, nešto sadrže, ali i uskraćuju. Kako se mogu povezati mit i zagonetka? Baveći se „pretknjiževnim oblicima“ umjetničkoga izražavanja, A. Jolles u svojoj knjizi Jednostavni oblici povezuje mit i zagonetku njihovim odnosom prema pitanju i odgovoru: mit je odgovor koji u sebi sadrži pitanje, a zagonetka pitanje koje traži odgovor. Naime, mit je zatvoren oblik, odgovor na pitanja koja čovjek postavlja promatrajući svijet oko sebe – mit nastaje kada se iz pitanja i odgovora začinje svijet. Zagonetka je pak pitanje čovjeka, onoga koji posjeduje znanje, drugome čovjeku, zagonetka je otvoren oblik koji tjera na traženje rješenja, na potragu za znanjem. Čvor je značenja u mitu i u zagonetci, naglašava Jolles, ondje gdje se sastaju pitanje i odgovor, ondje gdje se pitanje rješava u odgovoru. U mitu se taj sastanak ispoljava kao proroštvo, a u zagonetci kao odgonetka. Mit je odahnuće, zagonetka je tjeskoba; mit je djelatnost, zagonetka je patnja.

U Belzebubovu notesu čitatelj kreće od priče koja mu je poznata, od sigurnosti odgovora mita, do pitanja koje mu nameće zagonetka realistične priče. Primjerice, u priči Dječak koji je raspleo gordijski čvor paralelno i naizmjenično pripovijedaju se pomalo mistična priča o dječaku Mateju koji navodno prolazi kroza zidove i priča o tome kako je Aleksandar Veliki presjekao čvor i tako riješio tajnu gordijskoga čvora kojega nitko nije mogao otpetljati. Supostavljene su tako dvije priče, jedna se ponaša kao mit, a druga kao zagonetka, s time da čitatelju mora biti jasno da se upravo u mitu nalazi put za gonetanje neobične priče o Mateju. Slično je strukturirana i spomenuta priča Hedvigina postelja, u kojoj se, s jedne strane, u pripovjedačevoj zgradi odvija dvoboj Belzebuba i Boga, a s druge se strane taj dvoboj manifestira u obliku konflikata stanovnika različitih katova zgrade, koji su svi na neki način povezani. Njihove se drame odvijaju simultano, čime se na neki način priziva i simultanost srednjovjekovne pozornice koja je sadržavala više prizorišta (mansije) što su u isto vrijeme bila otvorena (gdje se duhovna sfera rasprostire između prostora raja i pakla), no važna je razlika to što u Dejanovićevim pričama nedostaje pouke. Naposljetku, na posljednjemu katu stanovnici zgrade pronalaze leš Hedvige, kućepaziteljeve ljubavnice koju nitko nije poznavao, te kratka priča završava u prikazu njezine sudbine, ponovno aludirajući na mit o Prokrustovoj postelji. Zagonetka se usijeca u mit i njezin bi odgovor trebao ležati u srcu mita. No, vraćajući se mitu, samo nadograđujemo zagonetku, što nas nagoni na potragu za rješenjem.

Zgrade u kojima se odvijaju (ne)obične priče ponašaju kao mikrokozmosi, a čitatelj je, poput pripovjedača, svjedok kolopleta sudbina ljudi čiji su karakteri iznimno uvjerljivi i istančani. Pripovjedač, svjedok i sporedni sudionik događanja, pred čitateljima raspleće događaje postepeno, uvijek izostavljajući konačno razrješenje, poentu ili vrijednosni sud. Taj se dio uvijek prepušta čitatelju, pitanja poput zašto smo ovdje, što je dobro, što pravedno, zašto bismo trebali biti dobri, kada je opravdano odustati od nečega, a kada kazniti, gdje je granica ljubavi i bolesti – iako neizgovorena, jednostavno izbijaju poput tjeskobe. A autor nas tjera da za njihovim odgovorima tragamo od jedne priče do druge, baš kao da skačemo s jednoga kata zgrade na drugi, i opet nailazimo na novu priču, na novu zagonetku. Nakratko se smirimo u odgovoru mita, nakratko se nasmijemo britkome humoru pripovjedača ili sceni svađe koja nam je toliko dobro svima poznata, no odgovor će biti, naglašava pripovjedač priče Oproštajka za sinove Marsa – Snjeguljica – za čitatelja nova zagonetka.

Tako će nas preko mita i zagonetke autor usmjeriti na još jedan jednostavni oblik, bajku. Bajka je važna zato što na specifičan način postavlja odnos dobra i zla, odnosno, bajka je svijet u kojemu se zbivanje odupire oblicima naivne ćudorednosti. Poznato nam je svima kako u bajci svijet stvarnosti koji osjećamo lošim na početku do njezina kraja mora biti poništen. Bajka ne odgovara na pitanje Što mi je činiti?, nego Kako se događaji u svijetu trebaju odvijati?; bajka nije „moralna“, nego se u njoj sve zbiva onako kako bi se prema našemu osjećaju o svijetu trebalo zbivati, naglasit će Jolles u svojoj knjizi. Ovdje će nas ostaviti ključno pitanje Dejanovićeva djela: znači li to da tragičnost svijeta i zlo postoji kako bi se jednom poništilo i kako bi se naglasilo dobro? Postoje li pedofilija, sadizam i različiti oblici zlostavljanja zato da bi se dokinuli? Neke zaista izvrsno ispripovijedane priče Belzebubova notesa mogu vam izmamiti osmjeh, možda ćete čak i naglas pozdravljati Čehova u tramvaju, no, ono najvažnije, zaintrigirat će vas njihova zagonetka, koja je najčešće etičke naravi – pitanja koja čak i odgovorom dovode do novih pitanja.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013′ Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.