Posts Tagged ‘Ivan Šarić’

Dana White: Looking for a fight e07 (ne da mi umetnuti video pa mora biti link – ovo sve je link)

Na pisanje ovog teksta sam se odlučio nakon gledanja epizode 7 Dana White: Lookin’ for a Fight. Ako ti se, čitatelju mili, ne da gledati, u epizodi Dana White i dva bivša MMA borca, Din Thomas i Matt Serra, idu na pozornicu i nastupaju. To me nagnalo da razmišljam malo o mojim prvim nastupima i osjećajima koji uz to idu.

maxresdefault

Da se odmah razumijem, ja sam gušter u stand upu (imam problema s dekliniranjem ove riječi), prvi put sam nastupio relativno nedavno, u 10. mjesecu 2014. i ovo što pišem su iskustva nekoga tko je u svemu još uvijek zelen. Čisto da ne bi bilo shvaćeno kao pametovanje – nije, sve su to moja iskustva, iskustva guštera.

Ukratko, tog listopada sam se javio Ivanu Šariću koji mi je nakon kratkog razgovora predložio da dođem na njegov nastup u Prostoru do i popnem se na pozornicu na nekih sedam minuta. Do toga je došlo tako što sam u romanu “Karte, molim!” napisao jedan monolog za koji sam pomislio da bi bio dobar stand up materijal. Onda sam mimo romana napisao još nešto za stand up. Moja prva ideja je bila da pišem stand up za nekog drugog, ali to se, koliko znam, na ovim “našim” prostorima baš i ne radi. Svi pišu sami za sebe. Tako da mi je Šarić predložio da dođem i ispričam što imam za ispričati usred njegova nastupa. I ja sam prihvatio.

Otišao sam tamo ne govoreći nikome ništa. Postojala je velika šansa da se teško osramotim. Strah od javnog nastupa je navodno kod prosječnog čovjeka jači i od straha od smrti. Čak i ako je to urbana legenda, ipak strah koji osjećaš kad se prvi put trebaš popeti na pozornicu je gotovo neopisiv. Super mi je kako Matt Serra prije izlaska na pozornicu opisuje svoje mentalno stanje kao “prije prve borbe”. Ne mora mi nitko vjerovat, ali ja sam pretrnuo. I onda sam se popeo gore. Upozorili su me, ali me je ipak iznenadilo – reflektor te momački zasljepi. Što i nije loše. Bilo bi puno gore da vidiš lica u publici. I pričao sam 7 minuta. Čak dio tog prvog materijala i dalje izvodim na večerima crne komedije u Studiju Smijeha. Ali da mogu reći da se sjećam nastupa, ne mogu. Uletio sam u stanje uma “samo preživi”. Gotovo ništa nisam čuo. Imam sreće, u situacijama stresa i/ili panika u kojima trebam govoriti, nikada ne blokiram pa da ušutim. Ne, samo pričam. Može se dogoditi da krenem brže pričati, ali ne šutim. S druge strane, imam peh, ruke mi uvijek blago drhte, a kad sam nervozan to drhtanje postane izrazito jako i vidljivo.

Uglavnom, preživio sam tih sedam minuta. Nije se dogodila katastrofa, svjedoci su rekli da sam bio bolji nego se očekivalo. I htio sam nastaviti. Šarić me uputio na Studio Smijeha i redovite Open mic večeri (svakog ponedjeljka) pa sam prvi sljedeći ponedjeljak otišao tamo i nastavio dolaziti praktično svakog ponedjeljka.

Ali, da se vratim još malo prije tog prvog nastupa. Control freak kakav jesam, ja sam se brzinski išao maksimalno informirati o svemu. Pitao sam sviju koje sam poznavao, a da imaju veze sa stand upom (kako se ova riječ deklinira?!) da mi kažu što više o tome. Nisam mogao pitati prijatelje i rodbini koji nemaju veze, jer bi htjeli doći na prvi nastup, a pritiska mi je i ovako bilo dovoljno. Materijal koji sam pripremio sam zato poslao samo prijateljima iz Makedonije (onima koji se spominju u prijašnjem tekstu) i zamolio ih da prokomentiraju. Oni su me spojili sa makedonskim glumcem koji je i nastupao. I ovaj mi je rekao da je to zajebano, ali i da stand up stvara ovisnike. I stvarno je tako. Sto posto se slažem. Već nakon prvog nastupa na Open mic večeri u Studiju, koji je prošao tako dobro da sam odmah od publike odabran za mjesečno finale, već nakon tog nastupa, ja sam sjedio doma i pisao hrpu ideja za materijal, jedva čekao sljedeći ponedjeljak da opet mogu čekati prestravljen da me pozovu na pozornicu pa izaći i čuti ljude kako se smiju. I zato mi je iskustvo Matta Serre (ja imam problema s dekliniranjem svih stranih riječi pa i imena – ajmo preći na pisanje “po vuku”) najdojmljivije iz ove epizode. Frajer je sišao s pozornice lud od sreće i govoreći da se osjeća kao da je “pobijedio u svojoj prvoj borbi”. Ne bi me čudilo da Matt Serra ode u svom New Yorku na neki Open mic i krene se baviti time. Rijetko što izaziva takav osjećaj ispunjenja i totalnog mira kao uspio stand up nastup. Ja sam uvijek nakon dobrog nastupa u stanju uma da želim opet gore, da bi najradije još pričao.

Ono što ova epizoda nema je iskustvo “bombanja”, nauspjelog nastupa. Ubrzo nakon prvih par nastupa, nisam siguran je li to bio treći ili četvrti, ja sam “bombao”. I to je jednako grozan osjećaj. Muka mi je bila. Imao sam (sad znam glupu) ideju da snimim nastup mobitelom kako bih ga poslao prijateljima u Makedoniji. Nešto oko tog snimanja me je totalno izbacilo iz takta. I iste one fore koje su prije toga super prošle odjednom su naišle na sasvim tihu i hladnu publiku. Ta snimka čak i postoji, ali još uvijek nije vrijeme da ju pustim van. Ono što je ostalo kao posljedica te večeri je praznovjerje – nikada se ne snimam na nastupima, iako mi iskusniji komičari kažu da bi trebao. Mene je strah da ću si sve pokvariti.

Što je najbolje, to nije bilo moje najgore bombanje. Bilo je i gorih. Ali o tome ću (možda) pisati kad budem htio pisati o bombanjima. Ovo je bilo na samom početku i trebalo ga je preživjet. Ja sam opet imao sreće, jer mi je mozak na bombanje reagirao željom da probam ponovo. Tad sam shvatio da sam i to preživio.

Uglavnom, to je to. Sad već neko poduže vrijeme nisam bombao (možda sam se upravo zacoprao), ali sam i dalje ovisnik, nesposoban opisati osjećaj sreće kad siđeš s pozornice, a ekipa se još smije, samo tiše, kao podrhtavanje tla nakon velikog potresa.

 

KRATKO O OVIM TEKSTOVIMA
Nisam i dalje siguran je li mi ovo pametno ili nije, ali štaš… Skriboman sam, a trenutno Studijo Smijeha ima ljetnu pauzu pa nemam nastupa do kraja kolovoza. A piše mi se ne samo za stand up, nego i o stand upu (ovo dekliniranje će me ubiti). Probao sam napisati jednu kratku priču prije oko godinu dana koja bi bila smještena u stand up okruženje, ali nije ispala dobra pa sam ju bacio. Imam neke ideje za druge, ali ništa konkretno zasad. Uglavnom, ovo mi je ok ventil. Ako misliš da pišem gluposti, slobodno komentiraj. Puno je veći gušt popljuvat nešto nego to jednostavno ne čitati. Ako ti se sviđa, isto slobodno komentiraj. Ako imaš želju nadopuniti ili podijeliti svoje neko razmišljanje – isto.

Ja ću vjerojatno nastaviti pisati ove tekstove. Zabavlja me trenutno. Već sam htio pisati o svojim ograničenim iskustvima s heklerima, ali nisam do toga došao. Čak imam i ideju da zamolim druge komičare da ispričaju svoja iskustva pa da ih ili u formi autorskog teksta ili intervjua objavim ovdje. Ja volim takve stvari čitati pa mi je onda kratak skok do toga da ih krenem i pisati te objavljivati. O tom potom. U svakom slučaju, vjerojatno će biti još tekstova, a ti, mili čitatelju, slobodno reci šta ti misliš o ičemu od napisanog.