Posts Tagged ‘knjiga’

vanbrloga-korice

Knjga priča “Van brloga” je sretno otisnuta ili što bi rekao Vlado “Van brloga” je van brloga. Unutra je 14 priča, neke kraće, neke duže, svakakve. Izdavač je 2×2, urednik Zoran Pilić, dizajn i ilustracija na naslovnici je djelo Vladimira Šagadina.

Moći ćete ju pronaći i na Interliberu, na štandu Sandorfa, gdje će biti u društvu starijeg brata, romana “Karte, molim!”.

Glede pitanja “o čemu se tu radi?”, pitanja na koja ja, priznajem, mrzim odgovarati jer ne znam odgovarati, pokušati ću ponuditi ono što i sama knjiga nudi da bi privukla pažnju – tekst otraga na koricama. Pa evo:

U brlogu slobodan si živjeti kako ti najbolje odgovara, ali kad vrijeme ili nekakva izvanjska sila naruši osjećaj slobode i sigurnosti – moraš van. Svijet u pričama Marka Dejanovića sličan je ovom stvarnom: šaren i bučan, ponekad mračan i tjeskoban, brutalan ili brutalno smiješan. Van brloga knjiga je generacije koju su prekinuli usred igre i bez objašnjenja otjerali u nepoznato. Na tom putu djevojčice i dječaci vidjet će sve ono o čemu djeca ne bi trebala ni znati, ni sanjati, a kamoli proživjeti.

Ono što mi odrasli znamo – igra zapravo nikad ne prestaje, nastavit će se u beskraj, u drugim oblicima i pod bilo kojim uvjetima. Ako nikako drugačije, opstat će u mašti gdje je sve moguće baš kao i u ovim pričama. Igra će se nastaviti u dalekim, slobodnim zemljama, po krovovima zgrada gdje će usamljeni dječak iz Bosne, prerušen u drevnog ninja-ratnika, navući na sebe do zuba naoružane specijalce, nastavit će se kroz urnebesno komičnu životnu ispovijest kovanice od pet kuna ili u zagrebačkom naselju Maksimir gdje će dobri ptičar Đuka izazvati rat između dvije obitelji.

S vremena na vrijeme, igra postaje opasna, uznemirujuća i nasilna. A onda opet – dirljiva ili sjetna. U pričama Marka Dejanovića zrcale se prepoznatljivi, neuljepšani prizori onoga što upravo živimo, u njima su jasno iscrtani tragovi generacije, uspomene iz minulog vremena, ali i sjećanja na budućnost kakva bi lako mogla biti ako igra jednom stvarno i zauvijek utihne.

Eto, nadam se da će svaki primjerak imati bogat život, da će ići iz ruke u ruku, od radoznalog čitatelja do radoznalog čitatelja.

Oglasi

BELZEBUBOV NOTES

S obzirom da je cijela stranica http://www.kiklop.hr, gdje je tekst orginalno objavljen nestala, prenosim cijeli tekst:

Autorica: Kristina Špiranec

Marko Dejanović: Belzebubov notes (Čekić, Beograd, 2011)

Belzebubov notes (2011) prva je samostalna zbirka priča mladoga autora Marka Dejanovića, novinara koji je 90-ih godina preselio iz Banja Luke u Zagreb. Iako biste zbog naslova mogli pomisliti da je pred vama još jedno djelo što pripada skupini danas iznimno popularnih novih gotičkih romana, u pitanju je nešto sasvim drugo. Naslov njegove knjige zapravo je znak intertekstualnoga poigravanja s mitološkim i biblijskim temama, a njegove su priče realistički prikazi ljudskih sudbina u urbanoj sredini, i to najčešće kraći prikazi ponašanja neobičnih ljubavnih parova u različitim svakodnevnim situacijama. U središtu su piščeva/pripovjedačeva promatranja ljubavne svađe koje počinju iz neobičnih razloga, a završavaju neočekivanim ishodima te različita psihička, fizička i seksualna zlostavljanja. Međutim, u Dejanovićevim se pričama ne može naići na moraliziranje, čitatelj ne može više razlučiti što je dobro, a što zlo, kao što ni pripovjedač ne može reći tko je konačni pobjednik bitke, Belzebub ili otac mu Bog, u najdužoj priči zbirke, Hedviginoj postelji.

Kao što se može zamijetiti i iz naslova ove središnje priče zbirke, u zbirci su česte aluzije na mitološke priče, poput legende o gordijskome čvoru i svetome Petru, Prokrustove postelje, borbe dobra i zla, a autor gradi svoju priču tako da postavlja mitološke motive kao temelje za gonetanje njezina smisla. Priče iz Belzebubova notesa sadrže mit, a djeluju poput zagonetke, one funkcioniraju tako da nešto pohranjuju i skrivaju, nešto sadrže, ali i uskraćuju. Kako se mogu povezati mit i zagonetka? Baveći se „pretknjiževnim oblicima“ umjetničkoga izražavanja, A. Jolles u svojoj knjizi Jednostavni oblici povezuje mit i zagonetku njihovim odnosom prema pitanju i odgovoru: mit je odgovor koji u sebi sadrži pitanje, a zagonetka pitanje koje traži odgovor. Naime, mit je zatvoren oblik, odgovor na pitanja koja čovjek postavlja promatrajući svijet oko sebe – mit nastaje kada se iz pitanja i odgovora začinje svijet. Zagonetka je pak pitanje čovjeka, onoga koji posjeduje znanje, drugome čovjeku, zagonetka je otvoren oblik koji tjera na traženje rješenja, na potragu za znanjem. Čvor je značenja u mitu i u zagonetci, naglašava Jolles, ondje gdje se sastaju pitanje i odgovor, ondje gdje se pitanje rješava u odgovoru. U mitu se taj sastanak ispoljava kao proroštvo, a u zagonetci kao odgonetka. Mit je odahnuće, zagonetka je tjeskoba; mit je djelatnost, zagonetka je patnja.

U Belzebubovu notesu čitatelj kreće od priče koja mu je poznata, od sigurnosti odgovora mita, do pitanja koje mu nameće zagonetka realistične priče. Primjerice, u priči Dječak koji je raspleo gordijski čvor paralelno i naizmjenično pripovijedaju se pomalo mistična priča o dječaku Mateju koji navodno prolazi kroza zidove i priča o tome kako je Aleksandar Veliki presjekao čvor i tako riješio tajnu gordijskoga čvora kojega nitko nije mogao otpetljati. Supostavljene su tako dvije priče, jedna se ponaša kao mit, a druga kao zagonetka, s time da čitatelju mora biti jasno da se upravo u mitu nalazi put za gonetanje neobične priče o Mateju. Slično je strukturirana i spomenuta priča Hedvigina postelja, u kojoj se, s jedne strane, u pripovjedačevoj zgradi odvija dvoboj Belzebuba i Boga, a s druge se strane taj dvoboj manifestira u obliku konflikata stanovnika različitih katova zgrade, koji su svi na neki način povezani. Njihove se drame odvijaju simultano, čime se na neki način priziva i simultanost srednjovjekovne pozornice koja je sadržavala više prizorišta (mansije) što su u isto vrijeme bila otvorena (gdje se duhovna sfera rasprostire između prostora raja i pakla), no važna je razlika to što u Dejanovićevim pričama nedostaje pouke. Naposljetku, na posljednjemu katu stanovnici zgrade pronalaze leš Hedvige, kućepaziteljeve ljubavnice koju nitko nije poznavao, te kratka priča završava u prikazu njezine sudbine, ponovno aludirajući na mit o Prokrustovoj postelji. Zagonetka se usijeca u mit i njezin bi odgovor trebao ležati u srcu mita. No, vraćajući se mitu, samo nadograđujemo zagonetku, što nas nagoni na potragu za rješenjem.

Zgrade u kojima se odvijaju (ne)obične priče ponašaju kao mikrokozmosi, a čitatelj je, poput pripovjedača, svjedok kolopleta sudbina ljudi čiji su karakteri iznimno uvjerljivi i istančani. Pripovjedač, svjedok i sporedni sudionik događanja, pred čitateljima raspleće događaje postepeno, uvijek izostavljajući konačno razrješenje, poentu ili vrijednosni sud. Taj se dio uvijek prepušta čitatelju, pitanja poput zašto smo ovdje, što je dobro, što pravedno, zašto bismo trebali biti dobri, kada je opravdano odustati od nečega, a kada kazniti, gdje je granica ljubavi i bolesti – iako neizgovorena, jednostavno izbijaju poput tjeskobe. A autor nas tjera da za njihovim odgovorima tragamo od jedne priče do druge, baš kao da skačemo s jednoga kata zgrade na drugi, i opet nailazimo na novu priču, na novu zagonetku. Nakratko se smirimo u odgovoru mita, nakratko se nasmijemo britkome humoru pripovjedača ili sceni svađe koja nam je toliko dobro svima poznata, no odgovor će biti, naglašava pripovjedač priče Oproštajka za sinove Marsa – Snjeguljica – za čitatelja nova zagonetka.

Tako će nas preko mita i zagonetke autor usmjeriti na još jedan jednostavni oblik, bajku. Bajka je važna zato što na specifičan način postavlja odnos dobra i zla, odnosno, bajka je svijet u kojemu se zbivanje odupire oblicima naivne ćudorednosti. Poznato nam je svima kako u bajci svijet stvarnosti koji osjećamo lošim na početku do njezina kraja mora biti poništen. Bajka ne odgovara na pitanje Što mi je činiti?, nego Kako se događaji u svijetu trebaju odvijati?; bajka nije „moralna“, nego se u njoj sve zbiva onako kako bi se prema našemu osjećaju o svijetu trebalo zbivati, naglasit će Jolles u svojoj knjizi. Ovdje će nas ostaviti ključno pitanje Dejanovićeva djela: znači li to da tragičnost svijeta i zlo postoji kako bi se jednom poništilo i kako bi se naglasilo dobro? Postoje li pedofilija, sadizam i različiti oblici zlostavljanja zato da bi se dokinuli? Neke zaista izvrsno ispripovijedane priče Belzebubova notesa mogu vam izmamiti osmjeh, možda ćete čak i naglas pozdravljati Čehova u tramvaju, no, ono najvažnije, zaintrigirat će vas njihova zagonetka, koja je najčešće etičke naravi – pitanja koja čak i odgovorom dovode do novih pitanja.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013′ Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.