Posts Tagged ‘Studio Smijeha’

Ovaj klikbejt naslov sam stavio samo u ludoj nadi da bi draga mi fejs stranica Hejt za klikbejt mogla uzet i raskrinkat mi naslov.  Da nema te nade, napisao bih umjesto tri točkice “dobro”.

PXL_141017_18368645

Ali da počnem iz početka. Jer, ako bi trebao napisati jednu riječ o toj suboti 14. listopada 2017., onda bi ta riječ bila “kaos”. Tek pri kraju prethodnog dana sam saznao da neću moći posvetiti cijelu subotu pripremi za premijeri. Jer, žena mi je odlučila baš taj dan započeti tečaj engleskog, da učini nešto korisno dok je na porodiljnom. Morala je nestati na dva, tri sata, što znači da sam ja morao čuvati našeg, najkrasnijeg od krasnih, sina u to vrijeme. I nema veze što mi je šestomjesečna beba najbolja koju mogu zamisliti i što je Džoni tih nekoliko sati pokazao svoje najbolje ponašanje, opet – dok čuvaš bebu nema drugih stvari na planu aktivnosti.

Ali ništa strašno, ne bi kaos nastao zbog toga.

U subotu sam usnuo očekujući da će posljednjih 10-ak karata otići prije samog početka predstave. Prije podne mi je Livija (cura koja radi na blagajni) javila da je sve puno! Koliko me to razveselilo, toliko me i zabrinulo. Dosta poznatih mi ljudi je govorilo kako će doći i kupiti karte na ulazu. Ionako nisam neki čovjek “bogat prijateljima”, istina, navikao sam na hejt, ali to je uglavnom hejt ljudi koje ne poznajem i to me na ovaj bizarno manjinski način veseli – no nisam bio spreman prije početka premijere suočiti se s hejtom poznatih mi ljudi koji skupa sa slučajnim prolaznicima stoje pred Studijom Smijeha i hejtaju me jer nisu upali.

Još kad su se počeli javljati…

“Pokušao sam kupiti kartu online, nešto ne radi, nisam uspio.”, otprilike mi je poručio drag prijatelj. Ok, javio sam Liviji da ću ga nekako ubaciti. Jedan više, to stane uvijek. Ako ništa, može na šank.

Onda su se počeli javljati oni sa ulaznicama. Kod njih se pojavila +1 osoba. Kasnije će se ispostaviti da ih je bilo i po +2. I sve sam stavljao pod egidu “zgurat ćemo”. Ubrzo mi je palo na pamet da bi mi Marina mogla otkinuti glavu ako nastavim  “zguravat” ljude. Razmišljao sam da upalim ‘airplane mode’ na mobitelu i postanem sasvim nedostupan.

Nisam to učinio. Nastavio sam se konzultirati sa Livijom i dočekao da mi se žena vrati s prvog dana škole.

Sada, oko 16.30 sati, sam mogao početi učiti tekst. Moje učenje teksta izgleda tako da prepisujem redoslijed fora koliko god puta treba dok ne uspijem bez prisjećanja cijeli redoslijed fora ispisati iz glave. Žena je preuzela brigu za klinca, ja sam se izolirao i krenuo pisati. To je brz proces kada to radiš s 20 minuta fora. Mnogo je sporiji kada pred sobom imaš sat i pol…

“Marko, pliz odgovori, hitno je.” – Livijinu poruku vidio sam tek sjedajući u auto i spremajući se da krenem prema Studiju. Poruka je uslijedila nakon propuštenog poziva. Nisam čuo da mi mobitel zvoni. Pokušao sam nazvati Liviju, ali se sad ona nije javljala. Što se dogodilo? Znam da se namučila slažući dvoranu. Da nije došlo do nekog lapsusa? Da nismo previdjeli nekih 50 kupljenih ulaznica i sad će se ti ljudi pojaviti s punim pravom zahtjevajući da se smiju?

Nije i nismo. Putem do Studija sam saznao da sam samo trebao javiti prezimena ovih koje ćemo “zgurati”. Ali je to Livija sama riješila i javila Niki. E da, Nika je cura koja je na večer moje premijere prvi put trebala sama raditi na blagajni.

Žurio sam prema Studiju da na vrijeme donesem 10 knjiga, koje je trebalo dobiti 10 kupaca ulaznica za moj show. Mojih knjiga, Van Brloga. Namučio sam se tražeći parking u Gajevoj, na kraju su mi gosti premijere čuvali parking pred Studiom dok ja radim još jedan krug.

U Studio me dočekala pomalo izbezumljena Nika. I ljuta. Na mene. Jer, imala je fino složenu dvoranu na svoj prvi dan, a onda sam ja počeo “zguravat” ljude. Kad sam joj donio knjige koje je trebala predati točno određenim ljudima, uz sve ostalo, okrenula je očima tako jako da sam se prepao centrifugalne sile.

Zamolio sam Liviju da navrati i pomogne, što je i učinila (hvala još jednom), a ja sam se probao još jednom koncentrirati na predstojeći nastup.

Početak nastupa – nesigurniji sam nego što sam htio biti. Drugačije sam to zamišljao. Klimav sam. Premijera je, valjda moram biti takav. Fora koja je na početku je tamo baš zato da bi razbila tu klimavost. Ali dobro, šta je tu je. Nije da izvodim neprovjerene fore. Očito će izvedba biti klimava, ali uvijek mogu opstajati na materijalu.

A publika, publika se smije. Ali kao da ih nešto stišće. Vidio sam to već ranije. Kod premijera kolega komičara. A i saznat ću kasnije. Naime što? Na premijere dođe dosta ljudi koji poznaju izvođača, često im je i drag. Ti ljudi imaju veću tremu od samog izvođača. Publiku pritišće njihova trema, njihov strah za mene. Odbacio sam ranije ideje da prije nego počnem s materijalom kažem nešto da to adresiram. Možda nisam trebao?

Ali smiju se. Ide dobro. Ja znam da bi ja mogao biti sigurniji, publika opuštenija, ali to će očeti morati pričekati subotu 4. studenog i 2. izvedbu (Prosti Faktori – RELOADED)

Negdje usred prvog bloka shvaćam da sam zaboravio redoslijed fora. Ajme. Psujem si u glavi! Moja metoda prepisivanja je inače vodila tome da gotovo nikad ništa ne zaboravljam. Priznajem publici da sam zaboravio i moram baciti oko na šalabahter. Publici je to zabavno.

Ali prvi blok ide prema boljem. Svaka sljedeća fora nailazi na bolju reakciju. Sve su opušteniji. Ja moram priznat da nisam. Još si nisam oprostio zaboravljanje. A i imam neki bizarni osjećaj da se smiju samo prva tri reda, a da ja od njihovog smijeha ne mogu čuti da je iza prva vidljiva i slušljiva tri reda potpuna tišina. Da nisu možda svi koje ne mogu vidjeti otišli razočarani? Moj mozak zna imati bizarne načine da me muči. Ovo je bio njegov način tijekom prvog bloka.

Tijekom pauze saznajem od ljudi koji su sjedili pozadi da su se tamo jednako smijali kao i u prva tri reda. Šogor me hvali. I pomaže, hvala. Ja pokušavam na brzinu učiti drugi blok. Samo da mi se ne ponovi zaboravljanje! Sve više shvaćam da nisam priseban. Na normalnim nastupima sam puno prisebniji i racionalniji. U analizi. Na premijeri solo showa sam očito “pao pod pritiskom”. Svi s kojima pričam mi govore da im je super. Ja čekam prvog koji će mi priznati da je sve to samo katastrofa. Osim toga, očito sam duhom odsutan. Kao da prvi put vidim ljude iz prvog reda. Jesam ja uopće bio maloprije na pozornici?

Pitaju me kada ćemo početi s drugim blokom. Kažem za 20 minuta. Pauza će trajati predugo. Ali moram si dati vremena da ponovim materijal. Ne želim zaboravljanje. Ljudi hvale prvi blok. Uvjeren sam da me lažu. Planiram se vaditi drugim blokom. To je taj moj kretenski način samomotivacije, koji drugim komičarima zna jako ići na živce. Naime, ja proglasim katastrofu često i prije same predstave ili rano nakon početka pa proglašavam “vrijeme je da se vadim”. Moram igrati kao da gubimo 2-0, iako možda i vodimo ili je bar neriješeno.

Drugi blok počinje. I opet imam halucinacije. Samo sad više nije u pitanju da se ljudi iza prva tri vidljiva reda ne smiju. Nego, ozbiljno sumnjam da su otišli. Da su prva tri reda neka spaćka kao ono kad sam predlagao da pošaljemo slijepog kolegu komičara iz Srbije pred praznu dvoranu da nastupa pa gledamo kako se znoji jer ne uspijeva čuti reakciju na svoje fore. Nismo to napravili. Ali morate priznat, bilo bi urnebesno. Mislim nama. Njemu bi bilo grozno. Ali bi mu bilo smiješno kasnije kad bi mu rekli šta smo mu napravili.

No nevažno. Dolazimo do dijelova koje baš volim izvoditi. Drugi blok šljaka. I dalje povremeno haluciniram razne negativne stvari, ali sad s odmakom znam da su to bile samo halucinacije.

wp-image-637269265.

Prilazimo kraju. Možda sam pogriješio? Pričam i počinjem sumnjati da nisam krivo odabrao kraj. Ma ne. Ili jesam? Garant sam krivo odabrao! A štaš sad. Sad to moraš ispričati.

Bilo je dobro odabrano. Kao i masa drugih stvari. Sad, nešto dana kasnije, znam da nisam baš normalan u glavi. Čak, ako ću biti objektivan, količina samosabotaže koju sam otrpio na pozornici me čini istovremeno i herojem i zločincem. Jer, ja se ne sjećam kada sam tijekom nastupa bio toliko u magli vlastitih nesigurnosti i moždanih sabotaža.

Pričao sam s puno ljudi kasnije o predstavi i praktički svi su oduševljeni. Ženi sam u jednom trenutku rekao da mi je previše ljudi reklo da im je bilo super, super, super i da ne mogu to sve proglasiti katastrofom vrijednom zaborava. Ipak, ne slažem se u ocjeni publike da je bilo odlično. Mislim da je bilo dobro, odlično bi bila čista petica, ja mislim da je bila trojka, 3+, ajde navučena četvorka. Ali znam da može bolje. I mislim da znam i kako. Analizirao sam po segmentima. I pripremio popravke za Drugu izvedbu pod naslovom PROSTI FAKTORI – RELOADED!

https://www.facebook.com/plugins/video.php?href=https%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2Fdejanovicmarko%2Fvideos%2F347142069079677%2F&show_text=0&width=560

E da. Fotka na kraju showa s publikom nije uspjela. Teško je s tim svjetlima…

Oglasi

Premijera mog solo stand up showa će biti u subotu 14. listopada u Studiju Smijeha (Hebrangova 10). Naravno, dobrodošli ste.

Ulaznice su 40 kuna, mogu se kupiti online ili na blagajni Studija. 

Evo što je u opisu showa na fejs eventu:

Ovo je show koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Misli koje se u njemu izgovaraju mnoge su nasmijale, ali su nekima i povrijedile osjećaje ćudoređa. Ima tu svega. Ima raznih prostota. Svašta se rastavlja. Na proste faktore. 

Saznat ćete odgovore na pitanja poput:  Zašto je opasno imati erekciju tijekom rolanja? Što znači biti atipični homofob? Kojom to rečenicom žene ubiju svu nadu u svom muškarcu? Kako efikasno opsovati nekome majku u današnje vrijeme? Po kojim političarima nazvati svoj penis i zašto? Kako su teretane društveno angažirane? Zašto je debelim ženama lakše? Kako je Isus tijekom propovijedi na Gori riješio problem akustike? Kako fizički kazniti pedera mazohistu? 

I druga… 

Marko Dejanović, često oslovljavan i kao Panda ili NapušenaPanda, u prvom solo showu pred publiku istresa svoj pretjerano analitični, pretjerano seksualizirani i često šokantni mozak. Na pitanje zašto to radi, odgovara ‘zbog straha’. 

‘Svojim strahovima se treba narugati, kao i strahovima društva u obliku tabu tema ili malograđanskog puritanstva.’ 
Što se tiče komičara, o njemu se može reći da je po rođenju Bosanac, po mjestu stanovanja Zagrepčanin, po uvjerenju izbjeglica. Marko je anacionalan, ateist i antifašist. I apsolutna budala, rekli bi neki. Ne bi rekli sasvim krivo. 

PXL_180816_13917948

18.08.2016., Zagreb – Interijer nove lokacije Studija smijeha. Marko Dejanovic. Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

Vratio sam se sa otvaranja Studija Smijeha, nove sezone u novom prostoru (Hebrangova 10, ulaz iz Gajeve). I, da odma’ olakšam, super je prošlo. Dobra atmosfera, dobro su me prihvatili. Nema zamjerki. Uspio sam ispraviti staru grešku da nikad ne gledam u desni dio publike. Pogledao sam ih. Slični su sredini i lijevoj strani. Nema tamo ništa čega bi se trebalo plašiti.

Ali, ali… Nije da nema straha. Em novi prostor, em nema razvijenih praznovjernih rituala u njemu za smirenje živaca, em je otvorenje pa treba biti spektakl, em sam najnoviji član stalne postave pa ne bi bilo dobro kiksati. A, zadnje, ali nikako najmanje bitno, izlaziš pred grupu ljudi s obećanjem da ćeš biti duhovit. Znači, izlažeš se, batice. Kažu da je strah od javnog nastupa tu negdje sa strahom od smrti kod ljudi. Ne znam jel istina ili urbana legenda, ali znam da me je uvijek strah. I to je dobro. Proradi krv, zahajca se mozak – treba ti trema.

Nekoliko puta sam izašao na pozornicu bez treme i svaki put je bilo loše. Manje ili katstrofalno, ali loše. Otad sam u slučajevima kad ne osjećam tremu počeo primjenjivati specijalne mjere. Namjerno ubacim nikad isprobanu foru koja mi je putem pala na pamet da bi si izazvao mozak da počne frkariti – šta radiš ti kretenu? zašto provociraš sudbinu? probaj na prikladnijem mjestu! I slično. Treba mi frka.

Pomalo, možda se i sve vrti oko straha. Ili ne sve, ali dobar dio toga. Kad sam bio u srednjoj školi, rješavali smo neki test osobnosti i bilo je pitanje “hodaš šumom i ugledaš crni, mračni zamak – star je i oronuo, stravičan, možda je uklet. Svakako ruševan. Hoćeš li produžiti dallje ili ući u zamak?” Nas nekoliko je odgovorilo da će ući. Većina je produživala. Možda je to isti poriv kao popeti se na pozornicu. Iako, tumačenje odgovora “ući ću u zamak” je bilo da su to suicidalne sklonosti.

Ne znam. Možda pišem bezveze. Ako brbljam… Zapravo, nema veze. Nije da je internet potrošna roba. Ovih par sto znakova ionako ništa ne oduzimaju. Otvaranje nove sezone i novog prostora je bilo dobro. A meni se malo pisalo.

Dana White: Looking for a fight e07 (ne da mi umetnuti video pa mora biti link – ovo sve je link)

Na pisanje ovog teksta sam se odlučio nakon gledanja epizode 7 Dana White: Lookin’ for a Fight. Ako ti se, čitatelju mili, ne da gledati, u epizodi Dana White i dva bivša MMA borca, Din Thomas i Matt Serra, idu na pozornicu i nastupaju. To me nagnalo da razmišljam malo o mojim prvim nastupima i osjećajima koji uz to idu.

maxresdefault

Da se odmah razumijem, ja sam gušter u stand upu (imam problema s dekliniranjem ove riječi), prvi put sam nastupio relativno nedavno, u 10. mjesecu 2014. i ovo što pišem su iskustva nekoga tko je u svemu još uvijek zelen. Čisto da ne bi bilo shvaćeno kao pametovanje – nije, sve su to moja iskustva, iskustva guštera.

Ukratko, tog listopada sam se javio Ivanu Šariću koji mi je nakon kratkog razgovora predložio da dođem na njegov nastup u Prostoru do i popnem se na pozornicu na nekih sedam minuta. Do toga je došlo tako što sam u romanu “Karte, molim!” napisao jedan monolog za koji sam pomislio da bi bio dobar stand up materijal. Onda sam mimo romana napisao još nešto za stand up. Moja prva ideja je bila da pišem stand up za nekog drugog, ali to se, koliko znam, na ovim “našim” prostorima baš i ne radi. Svi pišu sami za sebe. Tako da mi je Šarić predložio da dođem i ispričam što imam za ispričati usred njegova nastupa. I ja sam prihvatio.

Otišao sam tamo ne govoreći nikome ništa. Postojala je velika šansa da se teško osramotim. Strah od javnog nastupa je navodno kod prosječnog čovjeka jači i od straha od smrti. Čak i ako je to urbana legenda, ipak strah koji osjećaš kad se prvi put trebaš popeti na pozornicu je gotovo neopisiv. Super mi je kako Matt Serra prije izlaska na pozornicu opisuje svoje mentalno stanje kao “prije prve borbe”. Ne mora mi nitko vjerovat, ali ja sam pretrnuo. I onda sam se popeo gore. Upozorili su me, ali me je ipak iznenadilo – reflektor te momački zasljepi. Što i nije loše. Bilo bi puno gore da vidiš lica u publici. I pričao sam 7 minuta. Čak dio tog prvog materijala i dalje izvodim na večerima crne komedije u Studiju Smijeha. Ali da mogu reći da se sjećam nastupa, ne mogu. Uletio sam u stanje uma “samo preživi”. Gotovo ništa nisam čuo. Imam sreće, u situacijama stresa i/ili panika u kojima trebam govoriti, nikada ne blokiram pa da ušutim. Ne, samo pričam. Može se dogoditi da krenem brže pričati, ali ne šutim. S druge strane, imam peh, ruke mi uvijek blago drhte, a kad sam nervozan to drhtanje postane izrazito jako i vidljivo.

Uglavnom, preživio sam tih sedam minuta. Nije se dogodila katastrofa, svjedoci su rekli da sam bio bolji nego se očekivalo. I htio sam nastaviti. Šarić me uputio na Studio Smijeha i redovite Open mic večeri (svakog ponedjeljka) pa sam prvi sljedeći ponedjeljak otišao tamo i nastavio dolaziti praktično svakog ponedjeljka.

Ali, da se vratim još malo prije tog prvog nastupa. Control freak kakav jesam, ja sam se brzinski išao maksimalno informirati o svemu. Pitao sam sviju koje sam poznavao, a da imaju veze sa stand upom (kako se ova riječ deklinira?!) da mi kažu što više o tome. Nisam mogao pitati prijatelje i rodbini koji nemaju veze, jer bi htjeli doći na prvi nastup, a pritiska mi je i ovako bilo dovoljno. Materijal koji sam pripremio sam zato poslao samo prijateljima iz Makedonije (onima koji se spominju u prijašnjem tekstu) i zamolio ih da prokomentiraju. Oni su me spojili sa makedonskim glumcem koji je i nastupao. I ovaj mi je rekao da je to zajebano, ali i da stand up stvara ovisnike. I stvarno je tako. Sto posto se slažem. Već nakon prvog nastupa na Open mic večeri u Studiju, koji je prošao tako dobro da sam odmah od publike odabran za mjesečno finale, već nakon tog nastupa, ja sam sjedio doma i pisao hrpu ideja za materijal, jedva čekao sljedeći ponedjeljak da opet mogu čekati prestravljen da me pozovu na pozornicu pa izaći i čuti ljude kako se smiju. I zato mi je iskustvo Matta Serre (ja imam problema s dekliniranjem svih stranih riječi pa i imena – ajmo preći na pisanje “po vuku”) najdojmljivije iz ove epizode. Frajer je sišao s pozornice lud od sreće i govoreći da se osjeća kao da je “pobijedio u svojoj prvoj borbi”. Ne bi me čudilo da Matt Serra ode u svom New Yorku na neki Open mic i krene se baviti time. Rijetko što izaziva takav osjećaj ispunjenja i totalnog mira kao uspio stand up nastup. Ja sam uvijek nakon dobrog nastupa u stanju uma da želim opet gore, da bi najradije još pričao.

Ono što ova epizoda nema je iskustvo “bombanja”, nauspjelog nastupa. Ubrzo nakon prvih par nastupa, nisam siguran je li to bio treći ili četvrti, ja sam “bombao”. I to je jednako grozan osjećaj. Muka mi je bila. Imao sam (sad znam glupu) ideju da snimim nastup mobitelom kako bih ga poslao prijateljima u Makedoniji. Nešto oko tog snimanja me je totalno izbacilo iz takta. I iste one fore koje su prije toga super prošle odjednom su naišle na sasvim tihu i hladnu publiku. Ta snimka čak i postoji, ali još uvijek nije vrijeme da ju pustim van. Ono što je ostalo kao posljedica te večeri je praznovjerje – nikada se ne snimam na nastupima, iako mi iskusniji komičari kažu da bi trebao. Mene je strah da ću si sve pokvariti.

Što je najbolje, to nije bilo moje najgore bombanje. Bilo je i gorih. Ali o tome ću (možda) pisati kad budem htio pisati o bombanjima. Ovo je bilo na samom početku i trebalo ga je preživjet. Ja sam opet imao sreće, jer mi je mozak na bombanje reagirao željom da probam ponovo. Tad sam shvatio da sam i to preživio.

Uglavnom, to je to. Sad već neko poduže vrijeme nisam bombao (možda sam se upravo zacoprao), ali sam i dalje ovisnik, nesposoban opisati osjećaj sreće kad siđeš s pozornice, a ekipa se još smije, samo tiše, kao podrhtavanje tla nakon velikog potresa.

 

KRATKO O OVIM TEKSTOVIMA
Nisam i dalje siguran je li mi ovo pametno ili nije, ali štaš… Skriboman sam, a trenutno Studijo Smijeha ima ljetnu pauzu pa nemam nastupa do kraja kolovoza. A piše mi se ne samo za stand up, nego i o stand upu (ovo dekliniranje će me ubiti). Probao sam napisati jednu kratku priču prije oko godinu dana koja bi bila smještena u stand up okruženje, ali nije ispala dobra pa sam ju bacio. Imam neke ideje za druge, ali ništa konkretno zasad. Uglavnom, ovo mi je ok ventil. Ako misliš da pišem gluposti, slobodno komentiraj. Puno je veći gušt popljuvat nešto nego to jednostavno ne čitati. Ako ti se sviđa, isto slobodno komentiraj. Ako imaš želju nadopuniti ili podijeliti svoje neko razmišljanje – isto.

Ja ću vjerojatno nastaviti pisati ove tekstove. Zabavlja me trenutno. Već sam htio pisati o svojim ograničenim iskustvima s heklerima, ali nisam do toga došao. Čak imam i ideju da zamolim druge komičare da ispričaju svoja iskustva pa da ih ili u formi autorskog teksta ili intervjua objavim ovdje. Ja volim takve stvari čitati pa mi je onda kratak skok do toga da ih krenem i pisati te objavljivati. O tom potom. U svakom slučaju, vjerojatno će biti još tekstova, a ti, mili čitatelju, slobodno reci šta ti misliš o ičemu od napisanog.

 

Odlučio sam si napraviti rubriku za stand up. Volim pisati, povremeno ne mogu odoliti i otkako nastupam sam često znao po fejsbuku pisati o tome. Sad sam odlučio to prebaciti na blog i početi sa zadnjom pričicom koju objavih na fejsu.

standupEvo je:

Koje ludilo od dana je iza mene. Dakle, ovako: U 11 sati sam krenuo sa Čiova. Plan je bio da oko 12 budem u Primoštenu, na kupanju, pa nekoliko sati kasnije u Šibeniku na razgledavanju i onda navečer u 21h na nastupu u Vodicama. Ovaj nastup mi je bio važan jer sam htio da moji makedonski prijatelji vide. Zato sam i godišnji pomjerio za jedan dan da bih tamo mogao biti.
U 11 sati sam krenuo iz Mastrinke na otoku Čiovu. Zapeo sam u gužvi na mostu za Trogir i u koloni proveo sat i pol. Usput, prehlađen već nekoliko dana. Pri polasku iz apartmana sam primjetio da mi je prednja desna guma ispuhana pa sam na izlasku iz Trogira, negdje oko 12.25 stao kod vulkanizera koji mi je provjerio gumu, napuhao ju i počistio felgu te zamjenio ventil – za svaki slučaj.
Došli smo u Primošten oko 14 sati. U međuvremenu mi je javljeno da gazdarica lokala u Vodicama razmišlja o otkazivanju showa zbog najavljenog nevremena, a bar je na otvorenom. Skovao sam plan B i izmolio Marinu Orsag da u slučaju otkazivanja nastupa u Vodicama, nastupim u Zagrebu, u Studiju Smijeha na zatvaranju sezone.
Stigavši u Šibenik spustio sam se u centar tražeći parking, ali sam samo uspio izgubiti živce. Na kraju sam stao kraj malog parkinga u drugoj zoni, čekajući da se netko makne i pustivši prijatelje iz Makedonije u razgledanje grada. Onda mi je stigla vijest da je show u Vodicama definitivno otkazan, a k tome da je nevrijeme uzrokovalo zatvaranje kako autoceste A1, tako i državne ceste kojom bi zaobišao zatvoreni dio Dalmatine. Postalo je upitno mogu li stići u Zagreb na nastup ako krenem u 18 sati iz Šibenika. Požurio sam pronaći prijatelje u Šibeniku pa sam ih pričekao u obližnjem kafiću. Oni su pristali skratiti obilazak pa smo mogli krenuti oko 17.20h.
Na izlasku iz kafića sam laktom razbio čašu jer sam cijelo vrijeme provjeravao paralelno HAK-ovu aplikaciju i google maps planirajući putovanje preko Benkovca i Gračaca do Zagreba i pokušavajući izračunati koliko to traje i kad bi mogao biti u Studiju smijeha. Hodajući do auta sam zvao HAK i nakon 15 minuta čekanja do dobivanja operatera javila mi se ljubazna operaterka koja je saslušala gdje sam i kuda želim putovati te mi je rekla samo jednu rečenicu, vrlo ozbiljnim tonom: IDITE NA KNIN!
Pri izlasku s parkinga u Šibeniku sam malo lupio u auto parkiran nepropisno iza mene, ali nije nastala šteta. Lupio sam jer su se vozač i vozačica koji su čekali parking svađali i gurali oko mog mjesta koje je bilo u postupku oslobađanja.
Otišli smo na Knin. I prošli Knin bez većeih problema. Istina, susputnicima je bilo malo neudobno, s obzirom da je auto bio natrpan koferima, vrećicama, putnim torbama i ležaljkama pa su svi osim vozača, mene, boravili u skučenom prostoru.
Malo prije Gračaca je suputnici na zadnjem sjedalu pozlilo od zavoja pa smo nakratko zaustavili kola da ona malo dođe sebi. Brzo smo krenuli ponovo, samo je sada suputnica kojoj je pozlilo zamjenila mjesta s B, mojom suvozačicom.
Na autocestu A1 smo izašli na izlazu Gornje Ploče. Vrijeme je cijelim putem bilo vjetrovito i kišovito. Prije izlaza smo se skoro sudarili s budalom koja se u zadnji tren odlučila vraćati u rikverc i ići drugim smjerom. Ali smo izbjegli sudar.
B je na zadnjem sjedalu drijemala ispod dvjetri ležaljke.
Navigacija je govorila da imamo još 2 sata do Studija Smijeha u Vlaškoj pa sam uvjeren da mogu i brže poslao SMS da bi prema svim parametrima trebao stići.
Uši su mi cijelo vrijeme bile začepljene, što zbog prehlade, što zbog osvajanja raznih uzbrdica na ruti Šibenik-Knin-Gračac-Gornje Ploče. Suputnik sa zadnjeg sjedala mi je ponudio žvakaću gumu kao sredstvo za otčepljivanje ušiju. Cijelim putem sam tako žvakao gumu. Nedugo po izlasku na autocesti sam čuo da je nešto kvrcnulo u ustima dok sam žvakao. Maloprije sam utvrdio da je to bio zvuk kako mi je puknuo zub.
Uvjeti na autocesti nisu baš bili dobri, ali sam mogao voziti brže nego što mi je navigacija predviđala pa sam bio dobrih nada kako ću stići nastupiti i pokazati prijateljima to što sam im tako žarko želio pokazati.
Nakon što sam prošao Bosiljevo nade su još više proplamsale jer sam primjetio da se iz Rijeke i Istre nije priključilo mnogo vozila autocesti. Kad sam prošao Karlovac, bio sam siguran da stižem, čak sam se nadao da ću stići prije početka drugog bloka i imati vremena k’o čovjek se pripremiti.
Na 45 kilometara od Zagreba se čuo neki čudan zvuk. Čuli smo ga ja i suputnica kojoj je pred Gračacem bilo pozlilo. B je spavala, a suptunik popularno zvani navigator je pratio naše napredovanje na GPS-u. Stigli smo se zapitati “što se to čulo” prije nego je neka nevidljiva sila trgla volan mi iz ruku udesno pri 150 km/h. Naime što? Prednja desna guma je eksplodirala. Da, ona što je bila ispuhana, što ju je vulkanizer u Trogiru potapao i mijenjao joj ventil, za svaki slučaj, te čistio felgu.
Ostao sam sasvim sabran i zadržao kontrolu nad vozilom (za što sam tijekom večeri višekratno pohvaljen od svo troje suputnika) te sam se zaustavio na zaustavnom traku. Bilo je oko 21.15 sati. Izašao sam iz auto, izvukli stvari iz prtljažnika, suputnik navigator je prionuo mijenjanju gume, dok sam ja obukao reflektirajući prsluk i postavio trokut i zvao HAK. Suputnik je preuzeo šarafanje gume, dok sam ja uspješno aplicirao dizalicu na auto. Istovremeno, poslao beznadan SMS u Studio smijeha s viješću da mi je pukla guma i da planiraju show bez mene. Na kraju ću, nakon svega, nakon prilagođavanja godišnjeg, idenja ZA KNIN, nakon omanjeg sudara, razbijene čaše, nakon svih zala i nevolja, zbog gume koju sam taj dan provjeravao kod vulkanizera ostati bez prilike da nastupim pred prijateljima…
Zamijenili smo gumu, došao je HAK i potvrdio naš posao, ali rezervna guma je imala napisano da se s njome smije najbrže voziti 80 km/h. Vozio sam 80 km/h. I dalje u zelenom reflektirajućem prsluku. Nakon što smo prošli Lučko, zamolio sam B, koja je ponovo zauzela suvozačko mjesto, da napiše SMS za Studijo Smijeha u kojem govori da smo u Lučkom i da mogu biti u Vlaškoj za 20 minuta te da mi sačuvaju 10 minuta na pozornici ako Boga znaju.
Stigli smo u Studijo za 19 minuta. Bilo je 22.38 sati. Ja sam izletio iz auta tako da sam zaboravio skinuti reflektirajući prsluk, ali me B na vrijem podsjetila pa nisam u njemu ušao u Studijo. Kad sam ušao nisam bio siguran je li sve završilo ili još stignem popeti se. Rekli su mi da stignem i da budem kratko gore jer je publika već umorna te su se narugali reflektirajućem prsluku koji sam nosio u ruci. Jelena Mandarić je bila na pozornici kako bi ispunila vrijeme do mog dolaska i hvala joj na tome.
Popeo sam se nikada opušteniji. Kažu mi prijatelji da im se svidio nastup. Da su se od srca nasmijali. Mene je jedino mučilo to što su mi uši bile začepljene pa sam nekoliko puta pomislio da mikrofon ne radi jer se nisam čuo.
Eto, lud dan. Sutra (danas) idem vulkanizeru, a u ponedjeljak zubaru. Poželiti mi sreću.

P. S. Prošlo je više od tjedan dana otkako sam ovo napisao. U međuvremenu sam kupio novu gumu i trenutno tražim kako kupiti odgovarajuću ratkapu. Bio sam i kod zubara – zub je pukao čisto po pola i nije mu bilo spasa. Izvadili su ga i još uvijek pijem antibiotike i tablete protiv bolova zbog njega.